Page 126 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 126

umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je
            zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio.

            - Smiri se. Ne misli vise na to. A za grob cemo raspitati. Potrazicu seljake.
            - Zasto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje cu biti.
            - Govoricemo o tome poslije. A sad pokusaj da zaspis.
            - Ne mogu. Krivo mi je sto sam onako govorila. Natovaricu ti jos vecu nevolju
            na vrat.

            Plakala je u mome zagrljaju, uzdisuci, mucena zlim slutnjama.

            Otiruci joj suze, sto su odlivale bol, tjesio sam je lakomislenim razmisljanjem,
            da slutnje ne donose nesrecu, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje
            su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zasto nas ne bi zaobisle kad mislimo
            da smo pod krivicom. A onda, vise ima nevolja nego krivica, a najmanje je
            nevolja pri ljudima koji imaju najvise krivice, pa je steta sto nismo vise krivi.
            Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih
            znjeli posljedice, vec po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti
            vec potrosili, ostale su nam samo dobre.

            I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu naseg prava na srecu, zeleci da
            govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko disuci, obrazom priljubljena
            uz moja prsa, snom oslobodjena straha.

            Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

            11. Necu da mislim na Ramiza


            I probudio sam se misleci na njega, nepoznatog, a kao da sam znao njega
            jedinog medju ljudima. Izdvojio se svojim stradanjem, kao da iskupljuje sva
            nasa zla. Ne, nijedno nece iskupiti, sva ce ostati, netaknuta, a njegova zrtva
            nema svrhe. Sta moze jedan covjek, sta moze i stotina? Jedan pijetao, milioni
            spavaca. Zasto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice, niko se ne bi
            probudio. Znao je sta ga ceka, je li zelio da strada? Je li se nadao da ce svojim
            stradanjem podici ljude?

            Necu da mislim na njega, nekorisno je. Otisao sam u pekaru, da uzmem hljeb.
            Pekarski radnici su veseli, razgovaraju, sale se, smiju.

            - Vidim, smijete se. Jeste li culi stogod lijepo?
            - Nismo, zato se i smijemo.
            - Sta ima novo, ljudi?
            - Sve je poskupjelo, je li to novo?
            - Vi bdijete nocu, a po noci se svasta desava, drijemaju, ljubavnici se kriju. Za
            nas se nista ne desava.
            - Zar niste nista saznali?
            - Sve sto se po noci desi, po danu se sazna. Saznacemo.
   121   122   123   124   125   126   127   128   129   130   131