Page 6 - Meša Selimović - Tvrđava

okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno
sto su izginuli toliki dobri ljudi, za neku mastariju kojoj ni imena ne znas. Sta
ce oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Sta ce tamo krojac Ahmed
Misira, sta ce knjigovezac Paro, sta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, sta ce
kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su
osvojili tudju zemlju, sta bi se promjenilo? Da li bi bilo vise pravde a manje
gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu akoje otet od
tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi
krojio sukno, pogrbljen, i isao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva
sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da
nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru.

Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je
sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka
pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana
nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni stete, ni od poraza ni
od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao
iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I
nikad nece biti drugaciji.

Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa
smrcu drugova u hocinskim pistalinama. Izgledalo mi je to sasvim
neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strasna sila
poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjecanja, suvise naglo
sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula
Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu.
Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji.

Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji
hocu da ispricam. Doduse, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja,
postali su grublji, nemilosrdniji, mozda zbog beskrajnog prostora koji ih je
odvajao od kuca, mozda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti,
pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostanes
zaprepasten, i pitas se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguce je da su to oni isti
koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima,
dotle skriveno, mozda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.

Sa straze sam se predvece vratio konacistu, stopi cvrste zemlje medju
barama, s kolibom u kojoj je zivjela jos mlada zena, s troje djece, i s mrsavom
metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj
je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije
govorila ni o cemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s
djecom zatvarala u kolibu.

Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom nesem posavskom selu, i gledali
smo za njom dok je zamicala za staju, za sasu, cvrsta, uspravna, ali nismo
nista govorili. Mozda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu
otkinuo svakomu zbog ruzne rijeci o tudjoj zeni. Ili smo se jos stidjeli jedan
pred drugim.