Page 221 - Odiseja
P. 221

Homer: Odiseja


                                                       7
                                 Proscima koljena klonu,  i svȅ ih opčini žudnja,
                                 Svakoga osvoji želja s Penelopom počinut mudrom.
                                 Tada milome sinu Telemahu prozbori ona:
            215                  »Nije ti srce ni um, Telemaše, stalno ko prije,
                                 Kada si dječak još bio, pametnije znao si mislit,
                                 A sad kada si velik i kada si dòšō u napon,
                                 Kad bi ti rekao svatko, od oca sretnoga da si,
                                 — To bi reko i tuđin visòka i l'jepa te videć —
            220                  Ni um ni srce nije u tèbe, kako valjade,
                                 Kako se eto djelo u dvorima učini grdno,
                                 Te si dao, da stranac onako zlostavljen bude.
                                 Šta bi bilo, kad stranac u dvorima našim sjedéći
                                 Taj bi nastradao što od onakva mrcvarenja ljutog?
            225                  Tebi bi samome bila med ljudma sramota i pokor.«
                                    Razumni na to njojzi Telemah odgovori ovo:
                                 »Ja ti ne zamjeram, majko, naljutila što si se na to;
                                 Al' ja u srcu znam i razumijem, što li je dobro,
                                 Što li je zlo, jer više dijete nisam ko prije;
            230                  Nego razumno svega ne mogu smisliti jošte,
                                 Jer me smetaju ovi zlomišljeni ljudi, što sjede
                                 Koji odáklē uz mène, a nitko mi nije pomoćnik.
                                 Borba tuđinca s Irom onako se svršila nije,
                                 Kako su željeli prosci, već jači je bio tuđinac.
            235                  Ej da otac mi Zeus i Atena dâ i Apòlōn
                                 Da bi nam u kući svi potúčeni prosci sad bili,
                                 Da bi pokunjili glave i ležali koji u dvoru,
                                                                      8
                                 Koji u domu, i svim se razglobila koljena  njima,
                                 Kao što eno Ir pri vratima obora sada
            240                  Sjedi klimajuć glavom na pijana nalik i pravo
                                 Na noge ne može dić se nit' može doma se vratit,
                                 Kud mu je put, jer svȁ se razglobiše koljena njemu.«


                                       C. Penelopu darivaju prosci. 243—303.


                                    Njih su se dvoje tu razgovarali besjedeć tako,
                                 Kad li Penelopi riječ progovori ovu Eurìmah:
            245                  »Kćeri Ikàrijeva Penèlopa, čujder me, mudra:
                                 Da te Ahejci svi po Argosu Jasovu vide,
                                 Odmah bi sutra zorom prosácā osvanulo više
                                 U kući vašoj na gozbi, jer žena ti si nad žene
                                 Po svom licu, po svojoj visini i čestitom srcu.«
            250                     Njemu Penelopa mudra odgovori na to ovako:
                                 »Svaku su ìzvrštinu, Eurìmaše, uzrast i lice
                                 Bogovi uzeli meni, kad odoše ono Argejci
                                 Pod grad Ilij, i môj međù njima bješe Odisej.
                                 Da se povrati on, da lebdi on oko mène,
            255                  Veći bi i ljepši glas u svijetu bio za mnóme.

                   7
                     212. »koljena klonu« — vidi 4. pjev. st. 703.
                   8  238. »razglobila koljena« — vidi st. 212. i 341.

                                                                                                       221
   216   217   218   219   220   221   222   223   224   225   226