Page 266 - Ilijada
P. 266

Homer: Ilijada



                              "Čuj me, o gospode ti, što na polju rodnom si sada
         515                  Likijskom ili u Troji, al' svuda možeš da čuješ
                              Čovjeka jadna, ko mene što sada snalazi tuga;
                              Ranu bo evo hudu imadem, moja je ruka
                              Probita bolima ljutim, osušit se ne može krvca
                              Moja, a rame me moje doteščava od hude rane,
         520                  Držati koplja čvrsto ne mogu niti se borit
                              Zašavši među dušmane, a poginu najbolji junak,
                              Zeusov sin Sarpedon, - ni sina ne spase ovaj.
                              Nego, o gospode, ti izliječi mi opaku ranu,
                              Bolove uspavaj moje i snage mi daj, da doviknut
         525                  Likijskim druzima mogu, na borbu da potaknem sve njih
                              I sam da oko ovog mrtvaca mogu se borit."
                                 Takvu molitvu reče, i Feb Apolon ga čuje,
                              Bole mu odmah utiša i krvcu od rane teške
                              Crnu osuši njemu, junaštvo mu u srce metne.
         530                  I Glauk se obraduje, kad osjeti sve to u duši,
                              Što mu molitvu bog Apolon usliši brzo;
                              Najprije likijske sve čelovođe oblazeć svuda
                              Potakne, oko mrtvog Sarpedona neka se bore,
                              I onda među Trojance široko koračajuć ode,
         535                  Ode k Agenoru divnom, Pulidamasu, što bješe
                              Pantojev sin, još ode do Hektora i do Eneje.
                              Bliže pristupi k njima i krilate prozbori r'ječi:
                              "Hektore, posve si ti pomoćnike smetnuo s uma,
                              Kojino život gube zbog tebe od očinske zemlje
         540                  I prijatelja daleko, a branit ih tebi se neće!
                              Leži Sarpedon mrtav, štitonosnim Likijcem vođa,
                              Koji je Likiju snagom i pravicom čuvao svojom,
                              A sad Patroklovim kopljem savlado ga mjedeni Ares.
                              Nego potecite, dragi, za zamjeru u srcu znajte,
         545                  Oružje Mirmidonci da ne skinu s njega i mrtva,
                              Da ga ne nagrde ljuti zbog ubitih danajskih ljudi,
                              Koje smo kopljima mi poubijali kod lađa brzih."
                                 Tako im reče Glauk, a Trojance osvoji sasvim
                              Bol goropadni teški, jer branič Sarpedon im gradu
         550                  Bješe, premda tuđinac, jer s njime je naroda mnogo
                              Pošlo, a on je znao u borbi svima prednjačit,
                              Pođu na Danajce boja želeći, a pred njima Hektor
                              Ljut zbog Sarpedona pođe; Ahejce hrabriti stane
                              Sin Menetijev junak Patroklo rutavac srčan
         555                  I prvim Ajasima progovori ljutim po sebi:
                              "Sada vam milo nek bude, o Ajasi, da se borite,
                              Kakvi ste i prije bili med ljudma, il' bolji još bud'te!
                              Leži Sarpedon junak, što prvi na zid nasrnu
                              Ahejski. Nego da njemu nagiditi možemo t'jelo
                                                                            30

               30  558-559. Vidi 12. pjev., st. 397-399.


                                                                                                       266
   261   262   263   264   265   266   267   268   269   270   271