Page 195 - Ilijada
P. 195

Homer: Ilijada



         265                     Oba Ajasa uto po kulama hodeći svakud
                              Nastojeć vojsku podjarit Ahejce hrabrahu oba;
                              Jednoga nukahu ljupkim riječma, a drugoga oštrim
                              Korahu, kog bi od borbe da odstupa vidjeli sasvim:
                              "Ljubazni, tko je znatan Argejac, i tko je srednji,
         270                  I tko je gori, jer svi u boju jednaki n'jesu
                              Među sobom junaci - sad svima je posao jedan,
                              I svi znadete sami: ka brzijem lađama nitko
                              Neka okrenut nije, kad začuje opominjačev
                              Glas, već udrite napr'jed i jedan nek potiče drugog,
         275                  Ne bi li olimpski Zeus munjobija dao nam kako
                              Potisnut navalu sad i dušmane potjerat u grad."
                                 Tako vičući njih dva Ahejce nukahu na boj.
                              Kao kad u zimski dan pahuljice padaju snježne
                              Guste, kada se digne, da sn'ježi premudri Zeus-bog,
         280                  I on ljudima tada pokazuje strijele  svoje,
                                                               9
                              Vjetrove umiri sve i snijegom jednako sipa,
                              Dok ne ogrne vrške planina i glavice njihne,
                              Polja lotosa puna i ljudske obilate tege,
                              Zalive pjenastog mora i njegove obale jošte,
         285                  Ali ga pljuskajuć voda od sebe goni - a sve je
                              Ostalo zavito njim, kad od Zeusa mećava udri:
                              Tako je kamenje gusto, s obiju lijetalo strana,
                              Jedno na Danajce, drugo od Danajaca na Trojce;
                              Jedni gađahu druge, i nad zidom nastane praska.




                             C. Sarpedon udara na Menestejevu kulu. 290-429.




                                              a. Prva navala. 290-330.

         290                     Jošte Trojanci ne bi ni sa njima svijetli Hektor
                              Vrata prolomili zidu ni zasunke velje na vratma,
                              Premudri Zeus da ne nasla Sarpedona, svojega sina,
                              Na Argejce ko lava na goveda krivih rogova.
                              Pred sobom držeć štit, što svuda jednako krije,
         295                  Krasan, sakovan, mjeden (a kovač je njega valjano
                              Sakovo, te je mnogo unutra ušio koža,
                              Okolo oboda zlatnim optočio klincima njega),
                              Štit taj pred sobom držeć i do dva vrteći koplja
                              Pođe Sarpedon ko planinski lav, što zadugo nije
         300                  Imao mesa, te srce već tjera ga njegovo hrabro,
                              Da i u zatvoren dom za ovcama idući dođe;

               9  280. "strijele" su ovdje snježne pahuljice.


                                                                                                       195
   190   191   192   193   194   195   196   197   198   199   200