Page 6 - Gordon Livingston - Prerano stari, prekasno mudri

1 0 PRERAN O S T A R I . P R E K A S N O M U D R I P r e d g o v o r

životu. Eseji u ovoj knjizi svakom čitatelju pružaju pri­ mogućnost. Gura nas u pravom smjeru poput mudrog
liku kakvu sam ja imala ovih osam godina. To je knjiga oca, u baršunastim rukavicama.
koju svi možemo uzeti u ruke kad nam je potreban taj Gordon i ja potječemo iz različitih svjetova i o mno­
zamišljeni glas, baš kao što ja često otvaram mapu na gim stvarima imamo različita gledišta. Čak i kad se ne
računalu na kojoj piše »Gordon«, u kojoj čuvam njegove slažemo, što se ponekad događa čak i kada je riječ o te­
elektronske poruke i poštu, kad mi je potreban istodob­ mama nekih eseja, sviđa mi se što svoje mišljenje izraža­
no strog i ohrabrujući glas, glas prepun nade, ali koji ne va uvjerljivo, bez imalo zlobe i neuljudnosti koje karak­
nudi nikakva jamstva. Jer, Gordon zna, kao i bilo tko teriziraju veliki dio naših razgovora. Osim toga, kada se
drugi, da život ide svojim putom, a mi se samo možemo razilazimo u mišljenjima, na moju veliku žalost, uvijek
nadati da čemo se uspjeti zadržati u vozilu na neravnoj se dosjeti izvrsnog argumenta kojim potkrijepi svoj stav.
cesti. Jednom mi je napisao: »Znam samo ono što osje­ Bilo mi je drago što imam priliku napisati predgovor
ćam i čemu se nadam«. To je Gordonovo uobičajeno sa- ovoj knjizi i predstaviti Gordona Livingstona onima koji
mopotcjenjivanje: čini se da istodobno zna i što ja osjećam još ne poznaju njegovu ljubaznost. Najviše sam zahval­
i čemu se nadam, što vi osjećate i čemu se nadate; zna na što imam priliku ponoviti Gordonu riječi njegova sina
koji su osjećaji istinski, koje su nade neostvarive. Budući Lucasa koji je u šestoj godini bio na pragu smrti zato što
da je istodobno i pilot, dodao je: »Nadam se i kada poka­ koštana srž koju je dobio od oca nije izvela čudo koje su
zatelj brzine u zrakoplovu pokaže da se krećemo brzinom obojica zaslužila: »Volim tvoj glas«.
od 90 kilometara na sat, nadam se da ću moći stisnuti
ručicu i da će zrakoplov uzletjeti. Stotinu puta sam slušao
fizikalno objašnjenje. Bernoulli je slučajno bio u pravu. No,
to mi ipak izgleda poput čuda«. Te riječi zvuče istinito zato
što je Gordon, usprkos svome iskustvu, nekako uspio
zadržati nevinu vjeru s kojom se čovjek mora roditi.

Čitajući njegove eseje podsjetila sam se na odjavu te­
levizijske serije o samorazvoju: »Vaši vam prijatelji to neće
reći, ali mi vam nismo prijatelji i mi ćemo vam reći«. Mož­
da pravi prijatelji upravo tako i čine: kažu nam i bolne
stvari koje moramo znati ako želimo postati jačima, bo­ ELIZABETH EDVVARDS, strastvena zastupnica djece i
ljima, velikodušnijima, hrabrijima, blažima. Možda i nije uspješna odvjetnica, aktivna je u svojoj zajednici i dob­
uvijek bilo ugodno čuti Gordonove riječi. Izvukao bi vas rotvornim udrugama, uključujući i Prikupljanje novčića,
iz ljuljačke iz koje ste namjeravali gledati televiziju do Vanjski odbor sveučilišta Sjeverne Caroline, Knjige za
kraja programa - za vaše vlastito dobro, naravno. Govorio djecu te Zaklade Wade Edvvards. Udana je za Johna Ed-
nam je da je malo toga u životu u našoj vlasti, ali nas je vvardsa i ponosna majka četvero djece: Wadea, koji je umro
podsjećao da uvijek imamo na raspolaganju barem jednu 1996. godine, Cate, Emme Claire i Jacka.