Page 30 - Gordon Livingston - Prerano stari, prekasno mudri

5 8 P R E R A N O S T A R I , P R E K A S N O M U D R I N a j s i g u r n i j i j e z a t v o r j e o n a j k o j i s a m i s a g r a d i m o 5 9

predočava priče o ljudima koji su se iz anonimnosti uzdig­ novac koji si ne mogu priuštiti i ne prestaju pričati kako će
li do slave, iako su često tek djelomično nadareni. Umjesto potrošiti milijune. To nije »nada« u stvarnom smislu riječi,
da u takvim pričama pronađu nadu i za sebe, većina ih nego sanjarenje. Rado zaskočim pacijenta koji mi govori
ljudi shvaća kao dodatne pokazatelje vlastite nesposob­ kako će promijeniti život, ali ne poduzima ništa konkretno
nosti. Često nas zbunjuje i odbija očigledna lakoća kojom da bi to i učinio. Pitam ga je li najnoviji plan stvaran izraz
dolazi do takvih preobrazbi. Sporost kojom se stvarno namjere ili tek želja. Želje mogu biti zabavne i privući vam
odvija kvalitetna promjena nije dobro primljena u nestrp­ pozornost, ali ne bi ih trebalo zamijeniti sa stvarnošću.
ljivom društvu. Gdje pronaći odlučnost i strpljivost pot­ Ako izuzmemo religijsku preobrazbu, promjena sta­
rebne da bismo dobili ono što želimo? vova i ponašanja polagan je proces; promjena se odvija
Savjeta ima napretek. Knjižare i časopisi prepuni su postupno. Svaki uspješan bijeg iz zatvora zahtijeva maštu,
uputa o tome kako postati bogatiji, vitkiji, samopouzdani- dugotrajno planiranje koje traje mjesecima, pa čak i godi­
ji, manje tjeskoban i privlačniji suprotnom spolu. Pomislili nama te polagan napredak prema slobodi. Ne moramo
biste da smo se svi bacili u orgiju samorazvoja. Pa ipak, se diviti ljudima koji bježe iz zatvora, ali se možemo ug­
ljudi s kojima razgovaram, koji su dovoljno hrabri da priz­ ledati u njihovu domišljatost i odlučnost.
naju kako im je potrebna pomoć, uglavnom i danas rade Kad razgovaram s osobom koja želi dolaziti na terapiju,
isto što su radili jučer i prije godinu dana. Moj je zadatak najteže je utvrditi koliko je spremna za promjenu i posje­
istaknuti im to i pitati se zajedno s njima što je potrebno da duje li hrabrost koja je prijeko potrebna u tome procesu.
bi u svoje ponašanje unijeli stvarne promjene. Neki ljudi ne dolaze psihijatru da bi stvarno promijenili
Prije nego nešto napravimo, moramo to zamisliti. Zvuči jed­ svoj život. Živimo u društvu koje je žalopojke uzdiglo u
nostavno, ali otkrio sam da mnogi ljudi ne povezuju po­ glavni oblik javnoga diskursa. Radijski valovi i sudovi pre­
našanje i osjećaje. Za taj su problem uvelike krivi moderna puni su žrtava raznih stvari: zlostavljanja u djetinjstvu, tu­
medicina i reklamna industrija. Navikli smo na ideju da đih pogreški, slučajne nesreće. Dobrovoljni postupci prek­
brzo i s vrlo malo napora možemo promijeniti ono što ne valificirani su u bolest, tako da patnike možemo sažaljevati
volimo na sebi i u svome životu. Prodaja lijekova s povolj­ i nadoknaditi im ozljedu, kad je to moguće. Ne treba nas
nim učinkom na raspoloženje, promjena izgleda plastič­ čuditi što mnogi takvi ljudi dolaze u psihijatrijske ambu­
nom kirurgijom i samorazvoj potrošnjom podržavaju maš­ lante očekujući suosjećajnog slušatelja i lijek koji će ih umi­
tariju da je sreću moguće kupiti. Malcolm Forbes je dao riti. Često žele svjedočanstvo za sudsku parnicu ili isprični­
čuvenu izjavu: »Svatko tko misli da novcem ne može kupi­ cu za šefa. Nisu došli namjeravajući se upustiti u naporan
ti sreću, kupuje u krivom dućanu«. proces istraživanja vlastitog života, preuzimanja odgovor­
Takvo uvjerenje, zapravo, samo pojačava frustraciju i nosti za vlastite osjećaje i donošenja odluke o tome što mo­
učvršćuje zatvor koji smo si izgradili. Smatram da je to raju napraviti da bi bili sretni.
»lutrijski mentalitet«. Neki ljudi opravdavaju kockanje, Da bih im pojasnio ulogu koju ću odigrati, na prvom
jer pobuđuje nadu. Ljudi stoje u redu da uplate listić, u igri sastanku od pacijenata zatražim da potpišu pismo u koje­
u kojoj nemaju gotovo nikakve šanse za pobjedu troše mu, između ostaloga, piše: Ne bavim se uredskim uvredama,