Page 22 - Gordon Livingston - Prerano stari, prekasno mudri

4 2 P R E R A N O S T A R I . P R E K A S N O M U D R I B u d i t e s m i o n i i p o m o ć i ć e va m m o ć n e s i l e 4 3

Sjećam se trenutka kada sam shvatio da ćemo izgu­ u džungli; dovedi ih sve u naše milosrdne ruke da im možemo
biti rat. Frustrirani što nismo uspijevali pronaći vijetkon- skratiti muke. U svemu nam pomozi, o Gospode, jer obavljamo
govce, osmislili smo tajni program za lokaciju većih nep­ tvoj plemeniti posao, znajući da samo uz Tvoju pomoć može­
rijateljskih snaga. To smo sredstvo zvali »njuškalo«, jer je mo izbjeći katastrofu mira koja nam uvijek prijeti. Sve te to
otkrivalo prisutnost amonijaka u urinu; spuštali bismo molimo u ime Tvoga sina, Georgea Pattona. Amen.
ga s helikoptera koji bi letio nisko iznad džungle. Kad bi Ondje se nalazilo i nekoliko časnika s visokim činovi­
pokazalo da se negdje nalazi veći broj neprijatelja, na to ma, uključujući i generala Creightona Abramsa, zapov­
smo područje usmjeravali topnički napad. Jedne večeri jednika američkih snaga u Vijetnamu. Bilo je i puno no­
1968. godine prisustvovao sam svakodnevnom pukov­ vinara. Jedan je od njih upitao Pattona je li to službena
nijskom sastanku na kojem je govorio zapovjednik pje­ molitva naše postrojbe.
šadije. Pretražujući džunglu, sa svojim je ljudima naišao Uhitili su me i proveli istragu kako bi se utvrdilo hoće
na nešto neobjašnjivo: na stablima su visjele posude s li me poslati na prijeki sud. Nisu to učinili. Ne bi bilo
urinom. Patton i njegov časnik sigurnosno-istražne služ­ pametno suditi diplomcu West Pointa koji bi iz prve
be razmijenili su tužan pogled i priznali da smo topovi­ ruke mogao svjedočiti o ratnim zločinima. Zato su me
ma pucali na kante urina postavljene po čitavom Vijet­ poslali kući kao »vojnika koji je osramotio svoju postroj­
namu, a svako ispaljeno zrno koštalo je 250 dolara. Sada bu«. Nakon toga sam napustio vojsku i s mnogim dru­
mi se to čini smješnijim nego u onome trenutku. gim ljudima pokušavao pridonijeti okončanju rata. Nis­
Bilo mi je dosta. Na uskršnju nedjelju 1969. godine mo uspjeli preko noći. Prošle su još četiri godine i pogi­
prošetao sam medu uzvanicima na svečanosti primo­ nulo je još 25.000 Amerikanaca prije no što je i posljednji
predaje dužnosti priređene pukovniku Pattonu i svima američki vojnik napustio Vijetnam.
podijelio primjerke onoga što sam napisao prethodne Vratio sam se u Vijetnam dvadeset šest godina kasni­
večeri. Bila je to »Molitva Crnih konja«: je, zajedno sa sedamnaest pripadnika svoje postrojbe i
Bože, naš nebeski oče, počuj našu molitvu. Priznajemo sinom Michaelom, kojega sam tijekom rata kao malo di­
svoje nedostatke i molimo Te da nam pomogneš da budemo jete pronašao u vijetnamskom sirotištu. Obišli smo mjes­
bolji vojnici, za Tebe. Podari nam, o Gospode, ono što nam je ta na kojima smo dugo živjeli i borili se. Vodiči su nam
potrebno da djelotvornije radimo Tvoj posao. Daj nam danas bili bivši vojnici Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga, koji
pušku koja će ispaliti deset tisuća metaka u sekundi, napalm su se također sjećali rata. Prema nama su se ponašali kao
koji će gorjeti tjedan dana. Pomozi nam da posvuda gdje dođe­ prijatelji i dočekali su nas dobrodošlicom. Njima je bilo
mo donesemo smrt i razaranje, jer to činimo u Tvoje ime pa je lakše, barem pretpostavljam, jer su u ratu pobijedili. Nes­
pravedno i tako treba biti. Zahvaljujemo Ti za ovaj rat, posve tali su gotovo svi tragovi našega boravka u Vijetnamu.
svjesni da je, iako nije najbolji, bolji i takav nego nikakav. Sje­ Najveće uporište, na Long Binhu, bilo je pretvoreno u
ćamo se da je Krist rekao »Nisam vam došao donijeti mir, nego industrijsko područje.
mač« i zavjetujemo se da ćemo u svemu što radimo biti slični Polovica sadašnjeg vijetnamskog stanovništva nije se
Njemu. Ne zaboravi ni jedno svoje dijete dok se skriva od nas ni rodila u vrijeme rata. Mladi ljudi koje smo susretali