Page 250 - David Icke - Priče iz vremenske omče

482 Priče iz vremenske omče Češljanje zrcala 483

Usprkos tome, nijedan majmun nikada se više neće približiti ljestvama kako iluziju, ali oni nemaju pravo biti doživotni programeri uma i diktatori svojim
bi pokušao uzeti bananu. potomcima. Njihova djeca ista su Jednota kao i oni. Roditelji i djeca iluzorna su
Zašto ne? Jer koliko oni znaju, oduvijek je bio takav običaj! stanja iste Jedinstvene svijesti i svi imaju jednako pravo izražavati se. Treba po­
stojati zaštitništvo i osnovno vodstvo u djetinjstvu, ali to nije isto što i nametanje
Wilson Bryan Key lijepo je to objasnio napisavši: «Programmane od ranog vjerovanja. Mnogi roditelji nemilosrdno nadziru svoju djecu i inzistiraju da se
djetinjstva osnovnim pretpostavkama, nesvjesno prihvaćene ideje obično se uzi­ prilagode konsenzusnoj stvarnosti u koju oni sami vjeruju zato što su ih njihovi
maju zdravo za gotovo. Kada pretpostavke izbiju na površinu, uvijek ih treba pre­ roditelji tako uvjetovali. Želimo li ići putem do slobode to se mora zaustaviti. Ako
ispitivati.« 1 Pretpostavke - trenutne reakcije izazvane uvjetovanim vjerovanjem roditelji žele vjerovati u konsenzusnu stvarnost, to je u redu i fino, imaju pravo na
- građevni su blokovi zarobljene stvarnosti. Što uopće znači to normalno'? Tko takav izbor. Ali kada pokušavaju manipuliranjem navesti svoju djecu da rade to
ga definira, i na temelju čega? Ono što je nekoj osobi normalno, drugoj neće biti isto, nesvjesno postaju agenti Matrixa: «Tvoja majka je tako uzrujana zato što želiš
normalno. Ono što je za nekoga genijalnost, nekom će drugom biti ludost.'Norme' živjeti u komuni. Silno je željela da postaneš bankar/liječnik/pravnik. Ne znam
su samo vjerovanja koja su se kroz ponavljanje učvrstila do neosporne prihvaće- hoće li to ikada preboljeti.« Stvarno? Pa, recite joj da pokuša. Kako to da se ja ni­
nosti. I mi bismo im trebali dopustiti da upravljaju našim životima? sam uzrujavao zbog toga što ona nije bila striptizeta? Tako sam to želio.
Kao i uvijek u ovoj iluziju dvojnosti, ovdje postoje dvije točke osciliranja, onaj
Majka je zakon koji nameće i onaj kojem se nameće. Obojica su odgovorni za gušenje jedinstve­
nosti i slobode misli. Svatko tko nastoji nametati svoju stvarnost nekom drugom
Misaona policija ima golemu vojsku saveznika pomoću kojih programira i kon­
trolira svjetsko stanovništvo. Oni se zovu svjetsko stanovništvo. Konsenzusna bilo kojim sredstvima psihološki je fašist i sluga Matrixa, ali to vrijedi i za svakoga
stvarnost toliko prožima umove masa da su oni namamljeni da budu čuvari svog tko odustaje od svoje jedinstvenosti pod takvim pritiscima. Prvi korak na putu ka
vlastitog zatvora; ljudi se prilagođavaju izmišljenim konsenzusima zato što se boje slobodi od kontrole je da drugima ne dopuštate da vam govore što trebate misliti
posljedica budu li drugačiji. S obzirom na okolnosti koje su sada pred nama, mo­ i raditi sa svojim životom. Ako im se naš izbor ne sviđa mogu raditi ono drugo.
gli bi si postaviti jedno prilično važno pitanje. Boje li se više posljedica toga da Nije važno što vaši roditelji ili vaši prijatelji i kolege kažu o vašim odlukama. Ono
budu drukčiji ili posljedica življenja u globalnoj fašističkoj državi? Nije pretjerano što je važno je da vi budete vi, a ne ono što vam netko drugi kaže da budete. Zašto
reći da je to izbor s kojim se suočavamo jer nas konsenzusna stvarnost velikom bismo se trebali brinuti zbog reakcija onih koji čak ni ne poštuju naše pravo da
brzinom vodi prema ovom drugom. Ako ne želimo ići tim putem, moramo se budemo ono što jesmo. Mene nije briga što moja djeca rade sa svojim životima,
odvojiti od stvarnosti koja nas tamo vodi. To znači izražavanje naše jedinstvenosti sve dok je to ono što doista žele raditi, i dok poštuju slobodu drugih da tako rade.
i odbijanje priiagođavanja tuđoj verziji onoga što bismo trebali biti. Strah od izra­ To je njihov izbor, ne moj. Kad bismo se fokusirali na to da ne dopuštamo drugima
žavanja jedinstvenosti naših gledišta i načina života posljedica je straha od toga da nam nameću svoju volju i da mi svoju ne namećemo drugima, razlika po naše
što misle drugi ljudi: naše majke, očevi, prijatelji, susjedi i kolege s posla. Ako ste živote i svijet bila bi fantastična. Tako velik dio ljudskog potencijala zaključan je
u središtu pažnje javnosti, tu je i dodatan strah od masovnog ismijavanja i onoga iza barijere na kojoj piše: «Što bi ljudi rekli kad bih to učinio ili rekao?« Zaboravite
što će mediji reći o vama. Ali ja sam sve to prošao početkom 1990-ih i još uvijek to i budite nesputani. Jednostavno to učinite!!! Da, možda ćete vidjeti kako se stari
sam ovdje, jači nego ikad. Ne postoji ništa što ne možemo postići odlučimo li da 'prijatelji' udaljavaju od vas, a pojavljuje se cijela vojska novih. Pa što? Super.
nas ništa neće zaustaviti. Neki slabouman novinar napisat će da sam lud. Neki
slabouman čitatelj povjerovat će u to i smijat će mi se na cesti. Pa što? To je važno Gospodar iluzije
samo ako moja stvarnost kaže da je važno, a nije. Tko ih šiša, koga briga? Ja sam Iluzija vas može kontrolirati samo dok mislite da je stvarna. Kada uvidite da je
ja, ja sam slobodan.
vaša stvarnost pet osjetila iluzija, ona istog trena gubi velik dio svoje moći nad
Obitelj, prijatelji, susjedi i kolege s posla često služe i čuvaju zatvor uma, pa vama. Nožni prst će vas i dalje boljeti kada udarite u nogu od stola, iako su i stol
moramo prestati odustajati od svoje jedinstvenosti zbog tih ljudi. Razumijem da i vaš prst samo hologrami. Intelektualno znati da je to iluzija ne znači znati to
je teško raditi stvari koje se sukobljavaju s konsenzusnom stvarnošću i normama na razini dovoljno dubokoj da vas odvoji od nje, i još uvijek je tu konsenzusna
kako ih shvaćaju roditelji itd. Ne želimo ih gledati kako se uzrujavaju i voljeli bi­ stvarnost, kolektivni um, koji širi vjerovanje da je stvaran. Također možete i dalje
smo da se nama ponose. Ili barem većina ljudi to želi. Ali čekajte malo. Roditelji biti uvučeni u misli i reakcije Matrixa nakon što ste prepoznali iluziju. Čuo sam
mogu izabrati da za nas stvore prividno tijelo u kojem ćemo proživljavati ovu da to zovu «uzeti 3-D trenutak«. «Kako mi se usuđuješ to reći? ... Sad ću ti ja...«