Page 12 - David Icke - Priče iz vremenske omče

buđenje! I
6 Priče iz vremenske omče
u velikom uspjehu godinu dana, prije nego će doslovno preko noći svemu doći
plana, manji dio kojeg bih ipak uvijek registrirao. Tada mi je jednog dana nastav­ kraj. U tim posljednjim godinama artritis je postao toliko ozbiljan da je svakod­
nik tjelesnog odgoja rekao da će me poslati na probu za leicesterski školski tim
nevni trening predstavljao agoniju sve dok se zglobovi ne bi zagrijali. Šepao bih na
dječaka mladih od 14 godina, ali trebao sam ići kao igrač na terenu. Tamo se našao početku svakog treninga, i svaki bih dan smislio neki izgovor kojim sam skrivao
vrsni čuvar gola, uvjeren da će ga izabrati - kako je rekao - pa nije imalo smisla s pravi razlog. Jednom bi to bio žulj, drugi puta upala mišića Usta noge ili nešto tre­
njime se natjecati. Bio je to momak koji je već igrao za stariji leicesterski tim dje­
će - znao sam, naime, da ukoliko bi klub bio upoznat s pravim razlogom sigurno
čaka do 15 godina, pa se prihvaćalo kao gotovu činjenicu da će on igrati ujedno i
bi potražili novog vratara. Galama i adrenalin vodili bi me kroz igru pri čemu
za mlađu momčad. Umiješala se, međutim - kao i inače u mom životu - 'sudbina.
sam dobro igrao tako da mi nitko nije postavljao pitanja. Osvojili smo ulazak u
U prvoj pokusnoj utakmici igrao sam na terenu i ispao gotovo pa beznadan višu ligu, sa svega 20 godina igrao sam u nogometnom timu profesionalne lige, a
slučaj. Nisam igrao srcem jer nisam želio biti ništa drugo nego vratar. Rekli su
i neki veći klubovi počeli su pokazivati zanimanje. Jedne sam noći prije odlaska
mi da napucavam loptu s drugim dječacima koje su također odbili dok se bude
na spavanje pogledao koljena i vidio da je oteklina na mojem lijevom koljenu ne­
igrala druga pokusna utakmica. Pomislio sam: 'S ovime je gotovo'. Zatim sam za­ stala, po prvi puta od moje 15. godine. Mom oduševljenju nije bilo kraja. Pomislio
čuo povik iz smjera gdje je testiranje i dalje trajalo. «Hej, momci, može li netko
sam: 'Hej, pobijedit ću ga!'. Sljedeće jutro, kad sam se prenuo iz sna, još u polusnu
od vas biti na golu?» - proderao se menadžer tima. «Da!», viknuo sam i potrčao
shvatio sam da ne mogu disati. Pokušavao sam doći do zraka - činilo se kao cijela
prema njemu što sam brže mogao prije nego što netko uloži prigovor. Jedan od vječnost. Mislio sam da ću umrijeti. Pokušao sam laktom gurnuti svoju suprugu
dvojice vratara bio je ozlijeđen tako da nije mogao nastaviti igru, a kad sam ja
Lindu koja je ležala kraj mene, no nisam uspijevao pomaknuti ni jedan jedini
preuzeo njegovo mjesto bio sam toliko dobar da mi je menadžer rekao da dođem
mišić. Tada sam iznenada uhvatio dah i, kako se moje tijelo vratilo u život, uvidio
na sljedeću probu koja se održavala tjedan dana kasnije, i to kao rezervni vratar sam da je ono što je izvana izgledalo kao zglobovi koji pucaju u stvari bila borba
uz jednog drugog vrsnog vratara. Taj će mi dan promijeniti život. Na sljedećoj sa smrću. Nisam se mogao pomaknuti na krevetu a kamoli hodati i - premda su
probnoj utakmici igrao sam kao nikada u cijeloj svojoj karijeri. Timovi su bili ne­
bol i slaba pokretnost s vremenom popustili - nikada više neću igrati nogomet.
ujednačeni, bombardirali su me udarcima sa svih strana. Bio je to jedan od onih
dana kada, ukoliko bih se bacio na pogrešnu stranu, lopta bi završila kod mojih Čovjek medija
stopala, i ja bih ju odbio. Gotovo kao da nisam mogao propustiti loptu u mrežu,
čak i da sam to htio. Uzeli su me u tim iako to nitko prije utakmice ne bi mogao Tek sam prešao dvadeset i prvu, bivši nogometaš profesionalac, u to vrijeme do­
očekivati. Sljedeće sam godine igrao za leicesterski tim do 15 godina, i profesio­ slovce bogalj zbog artritisa i, kako mi se činilo, bez ikakvih drugih prikrivenih
nalni su klubovi počeli kucati na moja vrata. Potpisao sam za Coventry City, tada sposobnosti ili zanimanja koji bi mi omogućili da zarađujem za život. Divnih li
dana! U takvim groznim okolnostima učinio sam ono što bi i bilo tko drugi uči­
u Engleskoj prvoj ligi i napustio školu kako bih zarađivao za život radeći upravo
ono što sam želio. Bio sam profesionalni nogometaš, upravo ono što sam oduvijek nio: odlučio sam postati televizijski voditelj. Intervjuirali su me u programu koji je
znao da ću biti. išao uživo vezano za završetak moje karijere nogometaša. Uživao sam u atmosferi
i sve oko toga jako mi se svidjelo.'To je za mene' - pomislio sam i postavio si za cilj
da ću voditi emisiju Grandstand na BBC-ju, najveći i najbolji televizijski sportski
Buđenje u noćnu moru show u to vrijeme u Britaniji. To je zasigurno bilo još apsurdnije od moje ambicije
Kako se ispostavilo, moja se nogometna karijera ubrzo našla u problemima kada da budem nogometaš i da tako zarađujem za život. U profesionalnim nogomet­
su mi rekli da imam reumatoidni artritis, a bilo mi je svega petnaest i pol godina. nim ekipama bilo je barem nekih stotinjak golmana, ali sportske voditelje BBC-ja
Započelo je s lijevim koljenom da bi se proširilo na oba koljena i oba gležnja. U mogli ste pobrojati na prste jedne ruke. I sada je taj stidljivi momak, koji obožava
godinama nakon okončanja karijere bol i naticanje su i dalje trajali, polako zahva­ privatnost i anonimnost, želio osvojiti položaj na nacionalnoj televiziji. Obzirom
ćajući i moje ručne zglobove, ruke i sve prste. Odbio sam pokoriti se liječničkom na te okolnosti doista neobično, no nešto me je jednostavno tjeralo naprijed. Znao
mišljenju da bih trebao prestati igrati. sam - i ovaj put - da će se ostvariti. Rekli su mi da put do televizijskih vijesti i
Kada pogledam unatrag, nastavio sam, usprkos artritisu, još četiri godine sporta vodi preko prethodnog rada za novine i radio. Kako god, pojavio se trenut­
uspješno igrati za Coventry. Tada su mi liječnici rekli da moram prestati igrati ni problem. Bez akademskih kvalifikacija bilo koje vrste ili oblika neće biti lako
ili da se suočim s činjenicom da ću život provesti u invalidskim kolicima. Imao pronaći novine koje će me htjeti angažirati. Kao čovjek koji je radio u medijima,
sam 19 godina kad su mi priopćili svoju presudu, ali ja sam i dalje bio odlučan da upoznavši ih i iznutra mogu mirno ustvrditi da akademske kvalifikacije nipošto
nastavim s igranjem. Prešao sam u drugi klub, Hereford United, gdje sam uživao