Page 11 - David Icke - Priče iz vremenske omče

Priče iz vremenske omče Buđenje! 5

dana sjećam se da sam mogao jasno prepoznati cijeli spektar ljudskih osjećaja, če­ Nogometni igrač
sto vrlo brzo prelazeći iz jednog osjećaja u drugi. 1 za to je postojao dobar razlog,
Nogomet - ili soccer, kako se naziva u SAD-u - bio je moj spas, moj bijeg iz mreže
kasnije mi je to postalo jasno. kojom su škole 'radničke klase hvatale djecu, gurajući ih u stroj za mljevenje mesa
Ono što sam znao još u djetinjstvu bilo je da neću biti dio gomile. Bit ću
u vlasništvu sustava. Primijetio me je učitelj u osnovnoj školi dok sam udarao
drukčiji, a ne mogu li biti drukčiji, ne želim biti ovdje. Nisam imao namjeru pri­ loptu igrajući nogomet na igralištu. Rekao mi je da se pokušam prijaviti u školski
hvatiti budućnost koja bi se temeljila na činjenici da sam pripadnik 'radničke kla­ tim; da mi nije to rekao ne bih bio pokušao. Pomisao da će David Icke biti dio
se i zbog toga predodređen za nekakvu tvornicu ili slabo plaćen posao gdje će mi tima nikad mi nije pala na pamet. Smatrao sam da se takve stvari događaju nekom
netko govoriti što da radim. Ne kritiziram one koji tako postupaju, nipošto. Bez drugom, ne meni. No, izabrali su mene a moje je samopouzdanje skočilo. Tada mi
tih ljudi svih onih stvari koje kupujemo u trgovinama, uključujući hranu, tamo je bilo devet ili deset godina, i od tog sam trenutka znao koji će biti moj put bijega.
ne bi bilo. Smatram da plaće koje se isplaćuju za te prijeko potrebne i naširoko Bit ću profesionalni nogometaš. Činilo se to kao apsurdna ambicija budući je broj
podcijenjene poslove predstavljaju sramotu. Održavaš li ulice čistima, za to ti daju klinaca koji se uspiju probiti u profesionalnu igru beskonačno malen dio onih koji
milostinju; zabavljaš li se pak u 'kasinu zvanom Wall Street ili londonski City, koc­ žele biti nogometaši. Međutim, ja sam od samog početka bio uvjeren da će se to
kajući se samim opstankom milijuna ljudi, za to ti plaćaju pravo bogatstvo. Dakle, dogoditi. Svaki bih dan provodio sate s loptom. Moj mi je otac često znao reći da
ja ne ponižavam one koji rade u tvornicama i ne smatram ih nevažnim figurama u nikada neću zarađivati za život udarajući nogom loptu, i da bih morao razmisliti o
diktatorskom i nepravednom sustavu. Radi se o tome da sam ja jednostavno rano tome što ću doista raditi kada napustim školu. Alija nisam razmišljao ni o čemu
odlučio da to nije za mene. Na koji ću način omaknuti takvoj sudbini baš mi i nije drugom, nikada. Znao sam da ću biti profesionalni nogometaš, i to je bilo to. Bio
bilo dokraja jasno, ali znao sam da hoću. Pao sam na takozvanom Eleven-Plus ispi­ sam vratar što je savršeno odgovaralo mom karakteru. U pravilu nije lako pronaći
tu koji je odlučivao o tome hoću li buduće školske godine provoditi u elitnoj sred­ dječake koji hoće biti vratari zato što svi oni žele biti igrači na terenu koji zabijaju
njoj školi humanističkog smjera (za one najbistrije i najbolje) ili u običnoj sred­ golove. No, ja sam od samoga početka želio biti upravo vratar. Na mnogo načina
njoj školi (za sve druge). Škola me ni najmanje nije zanimala, gadno sam se tamo to je usamljenička pozicija: dio si tima, dakako, ali tvoja uloga i vještine bitno se
dosađivao, a pohađao sam ju samo zato što sam morao i zato što sam mogao igrati razlikuju od onih drugih igrača. To me je nesvjesno privuklo, kao i odgovornost
za školski nogometni tim. Rijetko sam na ispitima dobivao natprosječne ocjene a da sam posljednji na liniji obrane. Ukoliko igrači na terenu čine pogreške ipak se
bilo je čak i niže od prosječnih jer mi je do toga kakve su mi ocjene bilo stalo kb mogu oslonili na tebe koji ćeš ih izvući iz nevolje; međutim, kada vratar napravi
do lanjskog snijega. Doista mi se živo fućkalo za logaritme i algebru, za binarni pogrešku to neizostavno bude kažnjeno golom protivničke ekipe i zabilježeno na
sistem ili za bilo što drugo o čemu su mi govorili kako bih to usvojio ili u to povje­ ploči s rezultatom. Sviđao mi se taj osjećaj života na rubu, s tako vješto izbalan­
rovao. Jedino razdoblje kad mi je dobro išlo bila je jedna godina u osnovnoj školi siranom razlikom između junaka i krivca. Krenuo sam igrati za školske timove,
kada me je nastavnik ismijao i ponizio pred cijelim razredom, praktički izjavivši no do vremena kad sam napunio 13 godina - svega dvije godine prije no što ću
da sam glup. Neposredno nakon toga javnog poniženja učitelj nam je dao pisati se uputiti u zastrašujući svijet odraslih - i dalje nije bilo nikakvih znakova da ću
test iz pravopisa, za koji bi se teško moglo reći da je predmet u kojem briljiram, završiti u profesionalnom nogometnom klubu. I onda, kao na nečiji mig, ukazala
mi se šansa koja me je postavila na pravo mjesto. Bila je to doista značajna stvar
čak i danas. No, na kraju sata ovaj je jadnik cijelom razredu na neki način morao
objaviti da je dijete koje je maloprije izvrgnuo ruglu na testu ostvarilo najbolji u mom životu. Baš kad mi je trebala pomoć da nešto postignem - bingo! Evo je;
rezultat. I danas čujem kako se pritom gušio. Te sam godine na završnim ispitima cesto zna stići u kasan sat, kad već sve izgleda izgubljeno. U ono vrijeme ukoliko si
želio privući pažnju profesionalnih klubova morao si igrati za momčad u mjesnoj
bio među najboljima u razredu, ali jednom kada sam ostvario svoju namjeru, do­
kazavši se samomu sebi i onom bijednom nastavniku, vratio sam se hrkanju koje ili gradskoj reprezentaciji školskih odjeljenja, najboljoj u vašem području u kojoj
je potrajalo do samoga kraja mojih dana provedenih u užasnom školskom sustavu su igrali dječaci školske dobi. Veliki se klubovi nisu zamarali traženjem igrača
ispod te razine zato što su smatrali da ukoliko nisi dovoljno dobar da predstavljaš
koji nije tu da bi ponudio obrazovanje nego da bi indoktrinirao. To je upravo sjaj­ svoj grad ni njima nećeš biti interesantan. Meni je bilo 13 godina, presudno vri­
no uhvaćeno u veličanstvenim stihovima Pink Floyda: «Ej, učitelju, pusti tu djecu jeme za impresionirati skaute u potrazi za najboljim mladim talentom, međutim
na miru; sve u svemu, još jedna cigla u zidu.». Nisam namjeravao biti u tom zidu.
mene nije bilo ni blizu utakmicama koje su oni gledali. No, tada sam pohađao
Najprije sam ga morao preskočiti.
srednju školu Crown Hills Secondary Modern School u Leicesteru, buljeći većinu
vremena kroz prozor učionice i sanjareći, čime sam tjerao dosadu zbog nastavnog