Page 397 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

384 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava

određenog vremena provedenog na internetu isključimo naše stolno računalo i
dalje se nalazimo tamo gdje smo bili kada smo surfali internetom. World Wide Web
gledamo, ali onamo zapravo ne idemo. No, univerzum virtualne stvarnosti može
biti tako privlačan da svijest postane opčinjena i ošamućena te počne vjerovati da
je i sama dio igre. Pozornost se tako prebacuje samo na pet osjetila a ljudi postanu
zatočenici stvarnosti uma i tijela. Kada tijelo ‘umre’ objektiv prestaje funkcionirati, a
svijest se počinje prisjećati što je zbog tog objektiva zaboravila, iako otisak iskustva
virtualne stvarnosti može snažno utjecati na osjećaj stvarnosti čak i poslije nestanka
tijela. Ono što nazivamo sm rt’ jednostavno je prestanak gledanja kroz objektiv.
‘Smrt’ je micanje našeg teleskopa s očiju.
Čak je i ‘fizičko’ kretanje privid. Čitao sam o jednoj ženi s oštećenjem mozga
koja nije mogla percipirati kretanje kakvo opaža većina ljudi. Automobil koji bi
vidjela u daljini odjednom bi proletio pokraj nje s naizgled nepostojećim zbivanjem
u tom intervalu. Čaj koji je ulijevala u šalicu izgledao bi joj poput luka nepomične
tekućine, slično zamrznutom kadru, a ne kontinuiranom gibanju. Razlog je u tome
što dekodirana ‘fizička’ stvarnost nije jedan stalan tok. Ona je poput vrpce filma u
projektoru koja se javlja kao niz nepokretnih slika te dobivamo privid kontinuiranog
kretanja. Poslije pretpljenog oštećenja mozga, kada ta žena nije mogla dekodirati
stvarnost kao kontinuirano kretanje, počela je opažati „zamrznute kadrove” ili
skakati od jednog ‘kadra’ do drugog bez ičega između njih. Takozvani „kvantni skok”
u fizici jest kada atom ‘skače’ iz jednog stanja u drugo bez prolaženja kroz postupnu
preobrazbu. Moglo bi se reći da ide od A do C bez prolaska kroz B. Upravo je to
spomenuta žena doživljavala s automobilima.
Različita područja mozga dekodiraju različite aspekte vibracijskih/električnih
informacija, a zajedno tvore ono što smatramo stvarnošću. Kad igrate jednu od
onih virtualnih igrica s utrkama automobila vi samo sjedite a kreću se vozila na
virtualnoj stazi (si. 168). Pomalo je tomu slična i naša stvarnost. Katkada odlazim
u stanja svijesti gdje vidim svijet kako se kreće u mojem umu dok mi tijelo stoji na
mjestu, a igra u virtualnoj stvarnosti tijekom tih iskustava veoma je jasna, kao kad
gledate film. Postoji priča o dva redovnika koji raspravljaju o pomicanju zastave
na vjetru. „Zastava se miče.” - govori jedan. „Ne, vjetar se miče.” - odgovara drugi.
Treći, prolazeći u blizini i čuvši njihov razgovor, reče: „Zastava se ne miče. Vjetar
.
se ne miče. Miče se vaš u m ’’ U filmovima poput Matrixa ili Trinaestog kata ljudi su
‘prikopčani’ u prividne stvarnosti preko svojih mozgova dok nepomično sjede na
stolici ili leže na stolu. Isti je princip na djelu u našoj stvarnosti (si. 169). Kako se to
onda čini da se ljudi posvuda kreću, utrkuju autima i trče u utrkama na 100 metara?
Podsjeća me to na jedan prizor iz filma Matrix kada Neo ostaje bez daha prilikom
borbe unutar kompjutorskog softvera. Morphesu mu kaže: „Misliš li da to što sam
na ovom mjestu jači ili brži ima ikakve veze s mojim mišićima? Misliš li da je to što
sada udišeš zrak?” Um doživljava ono što vjeruje da doživljava i pridržava se pravila
za koja vjeruje da su stvarna.
Evo još luđe tvrdnje... ni sam prostor ne postoji. Znanstvenicima nije jasno kako
subatomske čestice trenutno jedna s drugom mogu komunicirati na strahovitim