Page 296 - Dan Brown - Postanak
P. 296

slijedili.

                 „Moram  priznati”,  rekao  je  Bena,  „da  sam  oklijevao  primiti  novac  toliko
             istaknutog ateista, no njegov zahtjev da izložimo najomiljeniju Blakeovu ilustraciju
             njegove majke zvučao mi je bezazleno – osobito kad je riječ o slici Boga.”

                 Langdon je pomislio da je krivo čuo. „Rekli ste da vas je Edmond zamolio da
             izložite sliku Boga?”
                 Bena je kimnuo. „Slutio sam da je bolestan i da je to možda bio njegov način da

             se pokuša pomiriti s božanskim.” Zastao je i odmahnuo glavom. „Iako, nakon što
             sam  vidio  njegovu  večerašnju  prezentaciju,  moram  priznati  da  ne  znam  što  bih
             mislio.”
                 Langdon  je  pokušao  zamisliti  koji  je  od  bezbrojnih  Blakeovih  prikaza  Boga
             Edmond želio izložiti.

                 Dok su ulazili u glavno svetište, Langdon se osjećao kao da prostor gleda prvi
             put.  Usprkos  tomu  što  je  Sagradu  Familiju  posjetio  mnogo  puta  u  raznim  fazama
             izgradnje,  uvijek  je  dolazio  danju  dok  je  španjolsko  sunce  kuljalo  kroz  vitraje,
             stvaralo  zapanjujuće  vrtloge  boja  i  privlačilo  pogled  uvis,  vječito  uvis,  prema
             naizgled bestežinskoj kupoli svodova.

                 Noću je ovo bremenitiji svijet.

                 Nestala je suncem okupana šuma stabala, pretvorila se u ponoćnu prašumu sjena
             i tame – mračni hodnik rebrastih stupova koji su sezali uvis do prijetećeg ništavila.

                 „Pazite gdje stajete”, rekao je svećenik. „Štedimo gdje god možemo.”
                 Osvjetljivanje  tih  golemih  europskih  crkava  stoji  cijelo  bogatstvo,  znao  je
             Langdon,  tako  da  su  malobrojna  svjetla  jedva  osvjetljavala  put.  Jedan  od  izazova
             tlocrta površine pet i pol tisuća četvornih metara.

                 Kad su stigli do središnje lađe i skrenuli ulijevo, Langdon se zagledao u povišeni
             ceremonijalni  podij  pred  sobom.  Na  mjestu  oltara  stajao  je  ultramoderni
             minimalistički stol obrubljen s dva blistava grozda orguljskih cijevi. Pet metara iznad
             oltara visio je neobičan crkveni baldahin – viseći platneni strop ili „državna kupola”
             –  simbol  poštovanja,  nadahnut  ceremonijalnim  baldahinima  kojima  se  nekoć
             kraljevima osiguravalo hlad.

                 Današnji su baldahini većinom imali čvrstu arhitektonsku strukturu, no Sagrada
             Familia  odlučila  se  za  platno,  u  ovom  slučaju  kupolu  u  obliku  kišobrana  koja  je,
             naizgled, čarolijom lebdjela u zraku iznad oltara. Ispod tkanine, na žicama, poput
             padobranca, visi Isus na križu.

                 Isus  padobranac  –  Langdon  je  načuo  da  ga  tako  zovu.  Kad  ga  je  ponovno
             ugledao,  pomislio  je  kako  nije  nimalo  čudno  što  je  postao  jedan  od
   291   292   293   294   295   296   297   298   299   300   301