Page 25 - Boris Mouravieff – Gnoza
P. 25

Od ovog trenutka pa na dalje, unutrašnji se sadržaj više neće ponašati
               kao  gomila  željezne  piljevine:  formirat  će  blok.  Tada  daljnji  šokovi  više  neće
               izazivati unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to činili prije. Došavši do ove
               točke on će zadobiti čvrstoću; ostat će on sam usred kušnji kojima ga život izlaže.
                      Ovo je perspektiva onih koji proučavaju ezoteričnu znanost. Ali da bismo
               došli  do  opisanog  stanja,  moramo  se  od  početka  riješiti  svih  iluzija  o  nama
               samima, bez obzira kako nam bile drage; ovakva iluzija, ako se tolerira na samom
               početku, rast će na putu, tako da će patnja i dodatni napor biti neophodni da je
               se riješimo kasnije.
                      Dokle god čovjek nije dostigao točku fuzije, kao posljedica će njegov život
               biti lažno postojanje, jer će se on sam mijenjati iz trenutka u trenutak. Budući da
               se ova mijenjanja pojavljuju kao rezultat vanjskih šokova koje on gotovo nikad ne
               može predvidjeti, također će biti nemoguće za njega da unaprijed predvidi točan
               način  na  koji  će  su  mijenjati  iznutra.  Prema  tome  on  će  živjeti  podređen
               događajima  kako  se  oni  pojavljuju,  stalno  zaokupljen  konstantnim  'krpanjem'.
               Zapravo će ići prema nepoznatom, pod milošću slučaja. Ovakvo stanje stvari, u
               Tradiciji nazvano Zakonom Nepredvidivosti ili Zakonom Slučaja, je  - za čovjeka
               kakav on jest  - glavni zakon pod čijom vlašću vodi svoje iluzorno življenje.
                      Ezoterična  znanost  navodi  mogućnosti  i  sredstva  kojima  čovjek  sebe
               može  osloboditi    ovih  zakona.  To  nam  pomaže  da  započnemo  novi  i  svrhovit
               život;  prvo  da  postanemo  logični  sa  samima  sobom,  i  na  kraju  da  postanemo
               gospodarom sebe.
                      Ali  da  se  učinkovito  započne  ovaj  put,  potrebno  je  prvo  jasno  vidjeti
               situaciju kakva ona jest. Parabola pronađena u najstarijim izvorima omogućuje
               nam da dobijemo jasnu sliku ovoga, te da zadržimo to stanje na pameti. To je
               parabola o Kočiji.
                      Slika predstavlja karakteristike čovjeka kočijom. Fizičko tijelo je prikazano
               kočijom  samom;  konji  prikazuju  senzacije,  osjećaje  i  strasti;  kočijaš  je  skup
               intelektualnih značajki, uključujući i razum; osoba koja sjedi u kočiji je gospodar.
               U  normalnom  stanju,  cijeli  sistem  savršeno  radi:  kočijaš  čvrsto  drži  uzde  u
               rukama i vodi konje u smjeru koji je pokazao gospodar. Međutim, stvari se ne
               događaju  ovako  u  ogromnoj  većini  slučajeva.  Kao  prvo,  gospodar  je  odsutan.
               Kočijaš  ga  mora  pronaći  i  onda  pričekati  njegovu  želju.  Sve  je  u  lošem  stanju:
               osovine  nisu  podmazane  i  škripe,  kotači  su  loše  namješteni;  držalo  se  opasno
               ljulja;  konji,  iako  plemenite  rase,  su  prljavi  i  neuhranjeni;  konjska  oprema  je
               iznošena i uzde nisu čvrste. Kočijaš spava, njegove ruke su pale na koljena i jedva
               drži uzde koje mu mogu iskliznuti u svakom trenutku.
                      Kočija međutim nastavlja ići naprijed, ali to čini na način koji ne sluti na
               dobro. Napuštajući cestu, kočija se kotrlja niz strminu tako da sad gura konje, a
               oni je ne mogu zadržati. Kočijaš je pao u dubok san i ljulja se u sjedalu riskirajući
               da ispadne van. Očigledno takvog kočijaša čeka tužna sudbina.



                                                  23 |
   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30