Page 202 - Boris Mouravieff – Gnoza

Možemo primijetiti u njihovom slijeđenju naizmjeničnu prevlast ljudi tipa
2 i 3. Zato doba Platona jasno nosi intelektualno obilježje, koje se može utvrditi u
nekoliko djela kao Simpozij, gdje bi bilo očekivano naći obilježje emocije u
njenom čistom stanju. Zatim dolazi doba gdje gori kršćanski sentiment, koji
doseže svoje visine u Srednjem vijeku i suštinski se izražava čovjekom tipa 2;
vitezom, lutajućim bardom, ili graditeljem katedrala. Ova emotivna intenzivnost
bila je prilično očita od osnutka kršćanstva, a manifestira se u ličnosti Apostola.
Tip 3 otkrivamo u Renesansi; ovo se širi u racionalizam i intelektualizam XIX.
stoljeća, kojeg je Auguste Comte jedan od nesumnjivo najzapaženijih
predstavnika. Na kraju približavanje Ciklusa Svetog Duha dovodi nas natrag
čovjeku 2, drugim riječima emotivnoj prevlasti, ali ova tvrdnja je tek djelomično
istinita: u stvarnosti novo doba ima karakter sinteze: ono nastoji otići izvan
smjenjivanja prethodnih perioda i iznijeti ljude tipa 4, koji su utemeljili ravnotežu
između svojih mehaničkih, emotivnih i intelektualnih sklonosti. Ovo daje jasan
trag određenim aspektima Otkrivenja, posebno onim koji se odnose na period od
tisuću godina bez rata, tijekom kojih će Sotona biti vezan.
Također se mora promotriti da svaki od ovih perioda izražava
dominantan trend, ne apsolutan. izvan svog laboratorija, znanstvenik može
izražavati filozofske, umjetničke, ili čak religijske sklonosti. Teško je procijeniti
točnu mjeru u kojoj se ove sklonosti odražavaju na njegov znanstveni rad, kakvu
god želju za objektivnošću on donosi u taj rad. Ako pogledamo zbir znanstvenog
rada u određenom periodu, skoro je nemoguće odlučiti koji je bio utjecaj
prevladavajućih filozofskih koncepata na znanstvene teorije, ili koje su bile
reakcije pojedinaca na takve koncepte. Isto rasuđivanje može se primijeniti na
periode gdje je dominacija bila religijska ili filozofska, što pokazuje da se nijedan
takav period ne može smatrati kao manifestacija ljudske sklonosti u njenom
čistom stanju, nego da je svaki period miješao određene sklonosti u različitim
omjerima, kao vjeran izraz karaktera našeg Kozmosa, Mixtus Orbis -a.
U antičkom svijetu, pod općenitom klasifikacijom Filozofije, Religija i
Znanost bile su tako reći 'filozofizirane', pošto je čovjek antike iznad svega imao
kontemplativan duh. On nije mislio da je bio dužan štedjeti vrijeme i novac.
Srednji vijek je grupirao Filozofiju i Znanost pod Religiju. Konačno, u modernom
vremenu, bio je red na Filozofiji i Religiji da budu podređene Znanosti. Umjetnost
može biti izdvojena od tri prethodne domene po tome što ona sadrži sve njih bez
da ih izobličuje. Epoha umjetnosti je ta u kojoj će tri prethodne ljudske aktivnosti
biti pozvane da razviju svoje prirodne oblike bez bilo kakvog stezanja ili
hipertrofije, nadopunjujući jedna drugu u harmoničnom zbiru. Umjetnost, koja je
trenutačno degenerirana i intelektualizirana, u budućnosti će igrati glavnu ulogu
koju danas igra Znanost. Ona će prodrijeti u sve kategorije ljudske svijesti;
Estetika će apsorbirati čak i Etiku. Tijekom konačnog dolaska novog doba, žena
će igrati esencijalnu ulogu. Ali postizanje ovoga zahtijeva to da sutrašnja elita
bude sastavljena od superljudi. Ne smijemo se uplašiti takve riječi. U očima

200 |