Page 522 - Albert Pike - Moral i Dogma
P. 522

delovanja.  Onajepo  sebi  enigma.  Mi  vidimo  samo  tela  u  pokretu,  a  sile  i  nagoni  kojije  pokreču  su
  sakriveni  od  nas.  Pesnici  inspirisani  Božanstvom,  najmudriji  filosofi,  svi  teolozi,  šefovi  inicijacija  u
  Misterijama, čak i bogovi obznanjujući svoja proročanstva, pozajmljivali su figurativni jezik alegorija.
  Egipčani su, kaže Proklus, više voleli takav način učenja i govorili su o velikim tajnama Prirode, samo u
  mito-loškim  enigmama.  Gimnosofisti  u  Indiji  i  Druidi  Gala,  pozajmili  su  nauci  isti  enigmatski  jezik  i
  sa istim stilom pisali su Hijerofanti Fenikije.







  Podela  stvari  na  aktivne  i  pasivne  uzroke  vodi  ka  onoj  podeli  na  dva  Principa,  Svetlosti  i  Mraka,
  povezana i podudarna s njima. Jer, Svetlost dolazi iz večne supstance koja sačinjava aktivni uzrok, a mrak
  iz  zemlje  ili  velike  materije  koja  sačinjava  pasivni  uzrok.  Kod  Hesioda  Zemlja,  sjedinjava-njem  s
  Tartarom, rađa Tifona, Vladara Moći ili Duha Mraka. Ali, ona sjedinjava sebe s Eterom ili Ouranosom,
  (nebom) kada rađa Bogove Olimpa ili Zvezde, decu Zvezdanog Ouranosa.


  Svetlost je bila prvo Božanstvo obožavano od ljudi. Njemu oni duguju za sjajne spektakle Prirode. Ono
  predstavlja emanaciju iz Kreatora svih stvari, upoznaje sva naša čula s Univerzumom kojeg mrak krije od
  naših očiju i, takoreći, daje nam postojanje. Mrak, takoreći, smanjuje celu pri-rodu do ništavila i gotovo
  potpuno uništava čoveka.


  Prirodno je, stoga, što su zamišljene dve supstance suprotne prirode, svakoj od njih svet je po-tčinjen,
  jedna doprinosi njegovoj sreći, a druga njegovoj nesreći. Svetlost uvećava njegovo uživanje; Mrak ga
  lišava: prvi je njegov prijatelj, potonji njegov neprijatelj. Jednom su pripisani svi atributi dobra, drugom,

  svi atributi zla i stoga reči Svetlost i Dobro postaju sinonimi, kao i reči Mrak i Zlo. Čini se da Dobro i
  Zlo ne mogu da teku iz istog izvora, kao što ne mogu Svetlost i Mrak, pa čovek prirodno razmišlja o dva
  Uzroka  ili  Principa,  različite  prirode  i  suprotne  u  njihovim  delovanjima,  jedan  koji  rasipa  svetlost  i
  Dobro, a drugi Mrak i Zlo širom Univerzuma.


  Ovo razlikovanje dva Principa prihvatili su svi Teolozi i predstavljalo je glavnu osnovu svih religija.
  Ono  je,  kao  osnovni  element,  ušlo  u  svete  priče,  kosmogonije  i  drevne  Misterije.  Mi  ne  treba  da
  pretpostavljamo, kaže Plutarh, da su Principi Univerzuma beživotna tela, kao što Demokrit   i  Epikur                  28
                                                                                                             27
  misle, da je materija, koja je lišena osobina, organizovana i uređena jednim Razumom ili Proviđenjem,
  Suverenom nad svim stvarima, kao štosu Stoici smatrali, jer nije moguće da jedno Biće, dobro ili zlo,
  bude  uzrok  svega,  isto  toliko  koliko  Bog  nipošto  ne  može  da  bude  zao.  Harmonija  Univerzuma  je
  kombinacija suprotnosti, poput žica na liri ili one na luku, kada se ili zatežu ili ot-puštaju. Dobro, kaže
  Euripid,  nikad  nije  odvojeno  od  Zla.  Oba  se  moraju  pomešati,  da  bi  sve  moglo  da  ide  dobro.  Ovo
  mišljenje, kao i ono o dva principa, nastavlja Plutarh, bilo je u celoj antici. Od Teologa i Zakonodavaca
  ono seprenosi na Pesnike i Filosofe. Njihov autorje nepoznat, ali mišljenje se samopo sebi nametnulo
  tradicijom  cele  Ijudske  rase  iposvećenoje  u  misterijama  i  žrtvovanjima,  kako  kod  Grka,  tako  i  kod

  Varvara,  i  u  tom  pogleduje  shvaćeno  kao  dogma  suprotnih  principa  u  prirodi,  koja,  kroz  njihovu
  suprotnost, stvara mešavinu dobra i zla. Mi moramo da priznamo dva suprotna uzroka, dve suprotne moći
  koje  vodejedna  desno,  a  druga  levo  i  tako  upravljaju  našim  životima,  kao  što  to  rade  u  podlunarnom
  svetu,  kojije  stoga  subjekt  mnogih  promena  i  neregularnosti  svake  vrste.  Jer,  ako  ne  može  da  postoji
  posledica bez uzroka i ako Dobro ne može da bude uzrok Zla, apsolutno je neophodno da postoji uzrok
  Zla, kao što postoji i za Dobro. Ova doktrina, dodaje on, bilaje opštepri-hvaćena među svim narodima i
  posebno kod onih koji su imali najveću reputaciju u mudrosti. Svi su prihvatili dva boga, sa različitim
  zanimanjem, jedan koji čini dobro i drugi koji čini zlo u prirodi. Prvi je nazvan Bog, a potonji Demon.
   517   518   519   520   521   522   523   524   525   526   527