Page 74 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

Te su brojke u to vrijeme bile izvan dometa ljudske mašte. Ta je svota,
132 milijarde zlatnih maraka, konačno utvrđena u svibnju 1921. godine.
Njemačkoj je dan ultimatum da u roku od šest dana prihvati tu odluku, a
ako odbije, industrijska će Ruhrska pokrajina biti vojno okupirana. Ovo će
se drugo pitanje, pitanje Ruhrske pokrajine, uskoro ponovno pojaviti, a u
njegovoj je pozadini odlučujuću ulogu igrala globalna bitka za naftu.
Njemačka je, kao glavna meta versajskih pregovora, izgubila i značajne
izvore sirovina, jer su joj u Versaillesu oduzeti svi kolonijalni posjedi.
Oduzet joj je i udio od 25% dionica u poduzeću Turkish Patroleum
Gesellschaft, koji je u konačnici predan Francuskoj i Engleskoj.
Američki je Kongres odbio potpisati Versajski sporazum i onaj njegov
dio koji se zvao Liga naroda, koja je taj sporazum trebala provoditi,
ali su Morgan i osovina Njujorške banke za federalne rezerve nastavili
vladati financijskom sudbinom Europe u poslijeratnom razdoblju.
Teret njemačkoga duga za ratne štete, zajedno s međusobnim dugovima
država “pobjednica” - ratnim dugovima Francuske, Italije i Belgije prema
Britaniji, a Britanije prema Sjedinjenim Državama, prevladavao je
ukupnom svjetskom financijskom i monetarnom politikom od 1919. pa
sve do sloma na Wall Streetu u oktobru 1929.
Cijela je piramida postversajskih međunarodnih financija bila
podignuta na zdanju kaznene strukture ratnih dugova. Morgan i u to
vrijeme moćne njujorške banke odbili su prihvatiti kompromis po pitanju
ratnih dugova.
Teret ukupnih europskih ratnih dugova bio je tako velik da su njegova
godišnja potraživanja na području svjetskog financijskog sistema tokom
1920-ih godina bila veća od ukupne godišnje vanjske trgovine Sjedinjenih
Država. Njujorški su međunarodni bankarski krugovi preusmjerili tokove
svjetskoga kapitala u opsluživanje toga zastrašujućeg duga. Opsluživanje
je duga provođeno na uštrb krajnje potrebnih investicija za izgradnju i
modernizaciju ratom opustošenih gospodarstava Europe.
J. P. Morgan & Co. bili su u prednosti nad uništenim gospodarstvom
Europe, kojemu su njujorški krediti mogli diktirati uslove. Po njima
je zarada od kredita danih europskim zemljama bila veća od dobiti od
investicija u gospodarski razvitak Amerike poslije rata. Njujorški su
financijski interesi oko Morgana i Njujorške banke za federalne rezerve,
kojom je rukovodio Morganov čovjek Benjamin Strong, namjerno

74