Page 430 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum
P. 430
nije teško shvatiti čak i sa strogo pozitivističkog
znanstvenog gledišta.
Za znanost, koja proučava život kao da je odvojen od
nje, svrha ljubavi sastoji se u nastavljanju života. Da
budemo točniji, ljubav je karika u lancu činjenica koje
održavaju neprekinuti tok života. A snaga koja
međusobno privlači dva spola djeluje u interesu
održavanja vrste i nastaje iz samih oblika
produženja vrste. Međutim, ako s tog stajališta
razmatramo ljubav, morat ćemo priznati da te snage
ima više no što je nužno. Upravo u tome je ključ
prave biti ljubavi. Te snage ima više nego je
potrebno, beskrajno više. Zapravo, za ciljeve
održavanja vrste koristi se samo mali djelić od
jednog postotka te snage ljubavi kojom Ijudski rod
raspolaže. Kamo onda odlazi glavnina te snage?
Znamo da ništa ne može nestati. Ako energija postoji,
ona mora prijeći u nešto. Ako tek zanemarivi djelić
energije odlazi u stvaranje budućnosti putem rađanja, i
ostatak mora otići u stvaranje budućnosti, ali na druge
načine. U fizičkom svijetu znamo mnoge slučajeve kad
je izravna funkcija ispunjena uz pomoć krajnje malog
djelića utrošene energije, dok se veći dio energije čini
beskorisno potrošenim. Dakako, taj veći dio energije ne
iščezava, ne nestaje, već proizvodi druge rezultate,
posve različite od izravne funkcije.
Uzmimo običnu svijeću. Ona bi trebala davati svjetlo.
No ona daje mnogo više topline negoli svjetla. Svjetlo je
izravna funkcija svijeće, toplina je njezina neizravna
funkcija, a dobivamo više topline nego svjetla. Svijeća je
peć udešena za osvjetljavanje. Da bi davala svjetlo,
svijeća mora gorjeti. Gorenje je neophodni uvjet za
dobivanje svjetla od svijeće; bez gorenja se ne može. Ali