Page 424 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

što možemo nazvati različitošću u jedinstvu ili

spojem različnosti. Peterodimenzionalno viđenje
najbolje se može opisati, ili, bolje rečeno,

nagovijestiti ako kažemo da je izgledalo kao reljefna
karta Alpa uz neobičnost da su svi planinski vrhovi i

čitav krajolik koji je na karti prikazan bio jedna
planina (Vidi priču Jakoba Böhmea, koju navodi James,

o harfi s mnogo žica, od kojih je svaka žica zasebni

instrument.) , ili, opet drugim riječima, kao da su sve te
planine imale zajedničku osnovu. To je bila razlika

između pete i šeste dimenzije, i u petoj su izbočine na
neki način bile izvanjštene, a ipak ostajale u istoj jedinici;

no, u šestoj one su bile razlučene, ali ne i izvanjštene;
samo su bile na različite načine istovjetne istoj osnovi

koja je bila njihova cjelina.«

U bilješki o tim izvanrednim stranicama C. W.

Leadbeater kaže:
»Vrijednost van Manenova dojmljiva crteža uglavnom

je u sugestivnosti što je on ima za one koji su jednom
vidjeli ono što on prikazuje. Teško se možemo nadati

da će taj crtež prenijeti jasnu ideju zbiljnosti onima
koji tako nešto nikada nisu vidjeli. Teško je postići

da životinja shvati neku sliku očito zato jer nije u

stanju prihvatiti ideju da perspektiva na ravnoj
površini treba dočarati predmete koje ona zna samo

kao kruta tijela. Prosječni čovjek točno je u istom
položaju u pogledu svakog crteža ili modela kojim

bi mu se htjelo sugerirati ideju o četvrtoj dimenziji; i

tako, koliko god domišljat i sugestivan bio, dvojim
da će za prosječnog čitaoca biti od veće pomoći.

Čovjeku koji je vidio zbilju to može biti od pomoći da u
svoj svakidašnji život unese bljesak te više svijesti; i u

tom će slučaju možda biti sposoban da u svoju misao