Page 136 - Meša Selimović - Tvrđava

Vidio je to, mozda, po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima, i pozurio da
mi objasni. Prijatelj sam s tim studentom. Dobro, nismo prijatelji, ali se nikome
nije povjeravao kao meni. Ne treba da se plasim, zna da smo razgovarali o
najobicnijim ljudskim stvarima, i bas je to imao u vidu kad se sjetio mene.
(Sve mu je ispricao serdar Avdaga. i to mi je cudno; cudno je da mi je
povjerovao.) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja, meni je otkrivao svoja
osjecanja. Onda sam mu ja blizi nego drugi, i mogao bih mu reci sto drugi ne
moze. Zna i to da se ne slazem s Ramizovim misljenjem. Zna, u stvari, da ja i
nemam nikakva misljenja, samo zalim sto ljudi nisu andjeli, pa bi na zemlji
vladao raj. Pa i to je dobro sto se ne slazemo, jer bi Ramiz prema
istomisljeniku bio tvrd i nepopustljiv. Jesam li primijetio da ponekad lakse
razgovaraju ljudi koji ne misle isto, ako nisu neprijatelji. Zar nas dvojica, on,
Dzemal, i ja, nismo dokaz za to? A evo sta bi trebalo da ucinim ako zelim da ga
spasem. Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu, govori dobro, kako izgleda, ili
vjesto, sto je svejedno, obecavao je mnogo jer nije morao da izvrsi nista, bio
je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv, i ljudi su ga slusali kao mesiju,
trazili su da govori cesce i na vise mjesta. To nije cudno, lakse je nagovoriti
ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlacno, i blize je ljudskoj
prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomuciti. Zlo nosimo u sebi kao
izvornu strast, a moze postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.
Ljudi su zapamtili njegove rijeci, i sad ce ih prepricavati, ponavljace ih kao
molitvu, suprotstavljace ih svakoj teskoci i svakoj nevolji. Njegova slava
postace veca, zato sto je u ocima naroda zrtva a ne krivac. A on ne smije
ostati mucenik, ni njegove rijeci posijano sjeme, svejedno sto ce vrijeme
opametiti vecinu zavedenih. Treba mu skinuti oreol mucenika, moramo zatrti
sjeme njegovih rijeci, da ne iznikne nijedna rdjava posljedica. Kako?
Jednostavno. Da se sam odrekne svega sto je govorio. Ja treba da ga
nagovorim. Niko drugi ne bi mogao.

Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama, kao da je saptao mome
nosu, dah sam osjacao, kiselkast, i jak istocnjacki miris. Okretalo mi se u glavi,
jedva sam sabirao misli, drzeci ih na okupu, da ne odlete bas sad, kud koja,
kao uplaseni vrapci.

Sta da kazem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada, ne
dajuci mi vremena da se snadjem. Znam sta treba da kazem, ali kako sebi da
ne naskodim?

Rekao sam, odlazuci odgovor, kao da zelim doci do daha:

- Ne vjerujem da ce pristati.

Zafranija nije kao ja, on ima spreman odgovor na sve:

- Tezak je strah od smrti, moj Ahmete. Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da
je pogrijesio kad im je onako govorio, da je bio licno ogorcen i tako se svetio, a
sad je razmislio o svemu i, kao posten covjek, zali sto ih je upucivao krivim
putem. Ako to kaze, to ili slicno, pusticemo ga. Samo, nece moci ostati ovdje,
morace otici.