Page 272 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 272

dolično, ali ću se ipak potruditi da ništa ne izostavim. Poslije svega

             što si prošao, zaslužio si što god sam izostavila, toga nema mnogo,
             ali je istinito.


                                                           * * *


                  Pa, evo priče.
                  Navraćala  sam  k  Nicku.  Ponovno  i  ponovno,  bez  Serenina

             znanja.  Nije  bilo  potrebno,  nije  bilo  isprike.  Nisam  to  činila  zbog
             njega,  već  sasvim  zbog  sebe.  Nisam  o  tome  ni  razmišljala  kao  o

             podavanju,  jer  što  sam  i  mogla  dati?  Nisam  se  osjećala
             velikodušnom nego zahvalnom kad god bi me pustio u stan. Nije

             me morao pustiti.
                  Pri  tom  se  nisam  osvrtala  na  opasnosti,  bezumno  sam  im  se

             izlagala. Poslije vremena provedenog sa Zapovjednikom pošla bih
             uza stube kao obično, ali bih se zatim uputila hodnikom i spustila
             se stražnjim stubištem, kojim su se služile Marthe, i krenula kroz

             kuhinju. Kad god bih ušla, čula bih škljocanje kuhinjskih vrata pri
             zatvaranju, pa bih se gotovo okrenula i vratila, jer je zvuk bio tako

             metalan, poput klopke ili oružja, ali se ne bih vratila. Pohitala bih
             preko  djelića  osvijetljena  travnjaka  -  reflektori  su  ponovno  bili
             uključeni, pa sam svakog trenutka očekivala kako će me pogoditi

             meci a da neću ni čuti njihov zvuk. Tapkala bih pipajući mračnim
             stubištem sve do vrata, gdje bih predahnula, dok mi je krv tutnjala

             u ušima. Krv je snažan stimulans. Zatim bih tiho pokucala, poput
             prosjaka.  Svaki  put  bih  očekivala  da  ga  neće  biti;  ili,  još  gore,

             očekivala  da  me  neće  pustiti  u  stan.  Da  će  reći  kako  više  ne  želi
             kršiti propise, gurati glavu u omču zbog mene. Ili, još gore, reći da

             ga  više  ne  zanimam.  Kako  ništa  od  svega  toga  nije  učinio,
             proživljavala           sam        naše        susrete         kao        najnevjerojatniju
             blagonaklonost i sreću.

                  Rekla sam ti da to ne valja.


                                                           * * *
   267   268   269   270   271   272   273   274   275   276   277