Page 272 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

dolično, ali ću se ipak potruditi da ništa ne izostavim. Poslije svega

što si prošao, zaslužio si što god sam izostavila, toga nema mnogo,
ali je istinito.

* * *

Pa, evo priče.
Navraćala sam k Nicku. Ponovno i ponovno, bez Serenina

znanja. Nije bilo potrebno, nije bilo isprike. Nisam to činila zbog
njega, već sasvim zbog sebe. Nisam o tome ni razmišljala kao o

podavanju, jer što sam i mogla dati? Nisam se osjećala
velikodušnom nego zahvalnom kad god bi me pustio u stan. Nije

me morao pustiti.
Pri tom se nisam osvrtala na opasnosti, bezumno sam im se

izlagala. Poslije vremena provedenog sa Zapovjednikom pošla bih
uza stube kao obično, ali bih se zatim uputila hodnikom i spustila
se stražnjim stubištem, kojim su se služile Marthe, i krenula kroz

kuhinju. Kad god bih ušla, čula bih škljocanje kuhinjskih vrata pri
zatvaranju, pa bih se gotovo okrenula i vratila, jer je zvuk bio tako

metalan, poput klopke ili oružja, ali se ne bih vratila. Pohitala bih
preko djelića osvijetljena travnjaka - reflektori su ponovno bili
uključeni, pa sam svakog trenutka očekivala kako će me pogoditi

meci a da neću ni čuti njihov zvuk. Tapkala bih pipajući mračnim
stubištem sve do vrata, gdje bih predahnula, dok mi je krv tutnjala

u ušima. Krv je snažan stimulans. Zatim bih tiho pokucala, poput
prosjaka. Svaki put bih očekivala da ga neće biti; ili, još gore,

očekivala da me neće pustiti u stan. Da će reći kako više ne želi
kršiti propise, gurati glavu u omču zbog mene. Ili, još gore, reći da

ga više ne zanimam. Kako ništa od svega toga nije učinio,
proživljavala sam naše susrete kao najnevjerojatniju
blagonaklonost i sreću.

Rekla sam ti da to ne valja.

* * *