Page 271 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

41

Kad bi barem ova priča bila drugačija. Kad bi barem bila
civiliziranija. Kad bi me barem prikazala u boljem svjetlu, ako ne
sretniju, a ono barem aktivniju, bržu, ne toliko podložnu

banalnosti. Kad bi barem bila dotjeranija. Kad bi barem bila o
ljubavi, ili o neočekivanim shvaćanjima koja su važna za naš život,

pa i o zalascima sunca, pticama, kišnim olujama ili snijegu.
Možda i jest o tome, donekle; no, u međuvremenu se toliko toga

ispriječilo na putu, toliko šaptanja, toliko razmišljanja o drugima,
toliko glasina koje se ne mogu provjeriti, toliko neizgovorenih riječi,

toliko šuljanja i tajni. I toliko je mnogo vremena koje treba izdržati,
vremena teškog poput masne hrane ili guste magle; a onda
odjednom ta krvava zbivanja, poput eksplozija, na ulicama koje su

inače dolične, ozbiljne i uspavane.
Žao mi je što u ovoj priči ima toliko bola. Žao mi je što je

rastrgana, kao tijelo izloženo unakrsnoj vatri ili nasilno
raskomadano. No, ne mogu ništa učiniti da je promijenim.

Pokušala sam umetnuti i nešto lijepo. Na primjer, cvijeće, jer
gdje bi nas bilo da ga nema?

Usprkos tome, boli me to neprekidno ponavljanje. Jedanput je
bilo dosta; nije li mi nekada jedanput bilo dosta? Ipak, nastavljam
tu tužnu i iscrpljenu i otrcanu, tu hromu i osakaćenu priču, jer ipak

želim da je čuješ, kao što ću i ja čuti tvoju, ako mi se ikada pruži
prilika, ako te susretnem ili ako pobjegneš, u budućnosti ili na nebu

ili u zatvoru ili u ilegali, negdje drugdje. Zajedničko im je što nisu
ovdje. Već i pričajući sve ovo vjerujem u tebe, vjerujem da jesi,

vjerujem da postojiš. Budući da ti pričam ovu priču, želim tvoje
postojanje. Pričam, znači postojiš.

I zato ću nastaviti. I zato prisiljavam sebe da nastavim. Dolazim
do dijela koji ti se neće nimalo svidjeti, jer se u njemu ne ponašam