Page 47 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 47

Ostaje  mi  samo  jedno:  sve  ispričati  vama,  nepoznati  moji  čitatelji
          (sada ste mi vi isto tako dragi i bliski i nedostižni — kao što je bio i
          on u tom trenutku).
          ,  To  je  bio  moj  put:  od  dijela  ka  cjelini:  dio  R-13,  veličanstvena
          cjelina  —  naš  Institut  Državnih  Pjesnika  i  Pisaca.  Mislio  sam:  kako
          se moglo dogoditi da drevnima nije padala u oči sva besmislenost nji­
          hove književnosti i poezije? Najveća, predivna sila umjetničke riječi
          —  tratila se savršeno uludo. Jednostavno je smiješno: svatko je pisao
          —  o čemu mu je palo na pamet. Isto tako smiješno i apsurdno kao i
          to što je more kod drevnih po čitave dane tiho tuklo u obalu i u val­
          ovima  zapreteni  milijuni  kilogramometara  —  propadali  su  samo  na
          podgrijavanje  osjećaja  kod  zaljubljenih.  Mi  od  zaljubljenog  šapata
          valova  —  dobivamo  struju,  od  zvijeri  koja  štrca  bijesnu  pjenu  —
          napravili  smo  domaću  životinju:  na  isti  način  ukroćena  je  kod  nas  i
          osedlana  nekada  divlja  stihija  —  poezija.  Sada  poezija  —  više  nije
          drzak,  slavujev  zvižduk:  poezija  —  to  je  državna  služba,  poezija  —
          to je korist.
             Naše  čuvene  “Matematičke  None”:  zar  bi  mogli  bez  njih  u  školi
          tako  iskreno  i  nježno  zavoljeli  četiri  računske  radnje?  A  “Trnje”  —
          klasični primjer: Čuvari su — trnje na ruži koji čuvaju nježni Državni
          cvjetić od grubih dodira... Čije će kameno srce ostati ravnodušno pri
          pogledu na nevine dječje usne koje tepaju, kao molitvu: “Zao dječak
          ružu  hvata  rukom.  АГ  se  trn  u  ruku  zabi  čelikom.  Nestaško  —jao,
          jao  —  kući  je  otrčao.”  I  tako  dalje?  A  “Svakodnevne  ode  Dobro­
          tvoru”?  Tko  se,  pročitavši  ih,  neće  pobožno  pokloniti  pred  samo-
          požrtvovnim  radom  te  Numere  nad  Numerama?  A  mučni,  crveni
          “Cvjetovi  sudskih  presuda”?  A  besmrtna  tragedija  “Kašnjenje  na
          posao”? I priručna knjiga “Stanse o spolnoj higijeni”?
             Sav  život  u  svoj  svojoj  složenosti  i  ljepoti  —  zauvijek  je  iskovan
          u zlatu riječi.
             Naši  pjesnici  više  ne  lebde  u  sedmom  nebu:  spustili  su  se  na
          Zemlju; oni zajedno s nama stupaju pod strogim mehaničkim maršem
          Glazbene  Tvornice;  njihova  je  lira  —  jutarnje  šuštanje  električnih
          četkica  za  zube  i  strašan  tresak  iskri  u  Stroju  Dobrotvora,  i  veli­
          čanstveni  eho  himne  Jedine  Države,  i  intimni  zvon  kristalno-blistave
          noćne  posude,  i  uzbuđujuće  puckanje  roleta  koje  padaju,  veseli  gla­
          sovi najnovije kuharice i jedva čujni šapat uličnih membrana.


                                                               47
   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51   52