Page 42 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 42

Ja  sam  — pred zrcalom.  I po  prvi put u životu — upravo tako:
                                   prvi  put  u  životu  —  vidim  sebe  jasno,  razgovijetno,  svjesno  —  s
                                   užasom vidim sebe, kao nekakvog “njega”. Evo, ja — on: crne obrve
                                   izvučene po pravoj liniji; i među njima — kao ožiljak vertikalna bora
                                   (ne  znam  je  li  ona  postojala  i  ranije).  Čelične,  sive  oči  okružene
                                   sjenkom  besane  noći:  i  za  tim  čelikom...  pokazalo  se,  nikada  nisam
                                   znao, što je tamo. I od “tamo” (a to “tamo” je istovremeno i ovdje i
                                   beskrajno daleko) — od “tamo” gledam sebe — njega i čvrsto znam:
                                   on  —  s  obrvama  izvučenim  po  pravoj  liniji  —  stranac  je,  meni tuđ,
                                   susreo sam se s njim po prvi put u životu. A ja sam pravi —ja — ne
                                   on...
                                     Ne: točka. Sve su to — trice, i svi su ti besmisleni osjećaji, rezul­
                                   tat  jučerašnjeg  trovanja...  čime:  gutljajem  zelenog  otrova  —  ili
                                   njome?  Svejedno.  Zapisujem  ovo  samo  da  bih  pokazao,  kako  se
                                   može  začuđujuće  zapetljati  i  zbuniti  ljudski  —  tako  točan  i  oštar  —
                                   um.  Taj  um,  koji je  čak tu zastrašujuću beskonačnost drevnih uspio
                                   učiniti probavljivom — pomoću...
                                     Škljocanje numeratora — i brojevi: R-13. Neka: čak mije i drago:
                                   sada bi mi samomu bilo...

                                   ZA DVADESET MINUTA

                                   Na plohi papira, u dvodimenzionalnom svijetu — ovi su redovi jedan
                                   pored  drugog,  ali  u  drugom  svijetu...  Gubim  osjećaj  za  brojeve:  20
                                   minuta  —  to  može  biti  200  ili  200  000.  I  to  je  tako  divlje:  mimo,
                                   odmjereno  promišljajući  svaku  riječ,  zapisivati  to  što  je  bilo  između
                                   mene  i  R.  Isto  kao,  kad  bi,  prekriživši  noge  sjeli  u  naslonjač  kraj
                                   vlastitog kreveta i sa znatiželjom gledali kako  se vi, baš vi, grčite na
                                   tom krevetu.
                                      Kada je ušao R-13 bio sam savršeno miran i normalan. S osjeća­
                                  jem iskrenog ushićenja počeo sam govoriti o tome kako je prekrasno
                                   uspio pretočiti presudu u troheje i više od svega upravo je tim trohe­
                                  jima bio isječen i uništen onaj bezumnik.
                                     —     ... I čak tako: kada bi mi ponudili da nacrtam shematski crtež
                                   Stroja Dobrotvora, ja bih sigurno — sigurno — na neki način unio na
                                   taj crtež vaše troheje — završio sam.
                                     Odjednom vidim: kod R — tamne oči, usne postaju sve sivlje.


                                   42
   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46   47