Page 280 - Odiseja
P. 280
Homer: Odiseja
Njih dvoje na mjesto ono, gdje krevet bijaše stari.
Usto prestanu već Telemah, govèdār i svinjar
Igrom truditi noge i ženama prestati reku,
U sjenovite sobe i oni počivati legnu.
300 I kad ono se dvoje već ljubavi nasite drage,
Jedno drugome stanu govoriti veselo, slatko:
Ženska pripòvjedī dika Penèlopa, što je u domu
Trpjela glȅdajūći prosácā gomilu mrsku,
Koji za sebe klahu i goveda ȉ ōvce tovne,
305 Mnogo točahu vino iz vrčēvā. À njōj Odisej,
Zeusovo čedo, stane govoriti, koje je jade
Zadao ljudma, a što je i sâm pretrpio mûkā.
Sve joj pripòvjedī to, a s nasladom slušaše ona,
San joj nȅ osū kanje, dok svȅ joj ne rèče Odisej.
310 Počne, kako je svlado Kikónce prve, a tada
Kako se našao on u lotòfaškōm rodnome polju,
Što l' je učinio Kiklop, naplatio kako je njega
Za drugare si jake, što ne žaleć izjede njemu;
Kako je k Eolu došo, što radosno dočeka njega,
315 Pa ga i opravi na put, al' jošte mu suđeno nȅ bī
U milu očinsku zemlju povratit se, već ga olúja
Zgrabi pa po moru ribnom ponèsē, te stenjaše teško;
Kako je u grad došo lestrìgōnskī, u grad Telèpil,
Kako su lađe mu tu postradale i nazuvčári
320 Druzi mu, à sām je on otplovio u crnoj lađi;
Kako je lukava Kirka, domìšljata, ìsprīčā ženi,
I u dvorove vlažne Aídove kako je došo,
Gdje je imao dušu Tebanca Tirèsijē pitat,
Došo je u lađi punoj vesálā i vidio drûge
325 Sve i mâjku, što rodi i othrani malahnog njega.
Reče, kako je pjesmu milòglasnīh čuo Sirena;
Hridi Satari-lađe, strahovitu zatim Haribdu
Ì Skilu kako je prošo, kud ljudi ne prolaze c'jeli;
Kako su zaklali mu drugari goveda boga
330 Helija; kako im lađu pogodio sumpornim gromom
Višnji gromovnik Zeus, i valjani drugovi svi mu
Izgiboše, i sâm on umàče Kerama hudim;
Na Ogigiju otok Kalìpsi kako je nimfi
Došo, i ona njega kod sèbe u prostranoj spilji
335 Držala želeć, da bude joj muž, te hranila njega
Govoreć, besmrtnim da će učinit ga ì vazda mladim,
Al' ne okrénu ona u grudima srce mu nikad;
Kako je zatim mnogo pretrpjev k Feácima došo,
Koji od srca njega ko kakova častiše boga,
340 Poslaše u lađi njega do postojbine mu mile
Dobro ga mjeđu obdariv i zlâtom i još od'jelom.
Riječ kad posljednju reče, tad slatki ga osvoji sanak,
Udove razglobi sve mu i rastjera iz srca brige.
280