Page 117 - Odiseja
P. 117
Homer: Odiseja
Na stazu; jelen je s paše na pòtok upravo išo
160 Napit se željan, jer sila sunčànā ga mučila veće.
Kad se pomaljao on, u kičmènjaču pogodim njega,
Pravo u leđa, i koplje probòdē ga mjedeno naskroz;
9
Jelen se u prah smota zacviljev, a duša mu ode.
Nogom stanem na njèga i iz rane koplje izvučem
165 Na zemlju položim koplje i ostavim tako, a onda
Natrgam granja i šiba te dobro sukanu gužvu
Od oba kraja spletem, a hvât je bila dugàčka,
I njom zvjeretini onoj zavezah sve četiri noge
I na ramèna je bacim i k crnoj otiđem lađi;
170 Upirah sveđ se o kòplje, jer nije bilo moguće
Jednom držati rukom, kad zvjerka bješe golèma.
Bacim je blizu lađe i drugove sàberēm svoje,
Svakome pristupim od njih i riječi ljupke im rečem:
»»Drugovi mili, ma bili kolìkō tužni, al' otić
175 Nećemo prije k Aidu, dok suđen nam ne bude danak.
Nego se sjetimo hrane, dok jela i pića imade
U lađi našoj brzoj, i glađu se ne dajmo satrt.««
Tako im rečem, a oni rijèčma se pokore mojim,
Pa se otkriju zatim i jelena gledati stanu
180 Uz br'jeg trepetljivog mora, jer zvjerka bješe golèma.
Kad se nadovolje već i razmotre očima svojim,
Onda operu ruke, da preslavnu spremaju gozbu.
Tako smo cio dan do zalaska samog sunčànōg
Sjedili slatkim se vinom i mêsom u obilju časteć;
185 Kada već sunce zađe, i kada se uhvati tmina,
Onda zaspimo tamo, gdje vali o obalu biju.
B. Kirka pretvara drugove Odisejeve u krmke i opet im vraća pređašnji
lik. 187—399.
A kad ranoranka zora ružoprsta osvanu veće,
Drugove u skup sazovem i njȉma rečem ovako:
»»Čujte me, stradalci teški, o drugovi moji, što velim.
190 Ovdje ne znamo mi, gdje mrâk je, gdje li je zora,
A ni vidjelo sv'jeta gdje zalazi pod zemlju sunce,
Gdje li izlazi ono, ne známo. Mislimo dajmo,
Ako savjeta ima, al' reko bih, kanda ga nema;
Jer na gredòvitī jâ se vidíkovac pòpēh i òtok
195 Ugledah, što ga odàsvud okružuje beskrajno more;
Zemlja sama je niska, al' svojim očima vidjeh,
10
Gdje se dim u sredìni kroz guštaru ì šumu diže.««
Tako im rečem, i srce u svíjū pukne, jer na um
Padne im, što Lestrigónac Antìfat učinio bješe,
200 Što li učini Kiklop ljudožder, junačina silna.
9
163. U Homera i životinja ima dušu: ovdje je ima jelen, a u 19. pjev. st. 54. i vepar.
10
197. Dim pokazuje da tu ima ljudi, a to znači da je potrebno unatoč opasnosti poslati neke od drugova u
izviđanje.
117