Page 47 - Edward Griffin - Svijet bez raka
P. 47

34                             Svijet  bez  raka

           Prije nekoliko stoljeća nije bila rijetkost da cijele pomorske ekspedicije umru
        od  skorbuta.  Između  1600.  i  1800.  godine  samo  na  popisu  žrtava  Britanske
        mornarice bilo je preko milijun mornara. Medicinski stručnjaci tog vremena bili
        su  zbunjeni  i  uzalud  su  tražili  neku  vrstu  neobične  bakterije,  virusa  ili toksina
        izvor kojih su, kako se tada mislilo, bila mračna spremišta brodova. Pa ipak, lijek
        je već  stotinama godina bio poznat i opisan  u zapisima.
           Tijekom zime 1535. godine, kad je francuski istraživač Jacques Cartier shvatio
        da su brodovi  na rijeci St.  Lavvrence  zaglavljeni u  ledu,  skorbut je počeo  ubirati
        svoj  krvavi danak.  Od sto  deset članova posade dvadeset pet je već bilo umrlo,  a
        većina ostalih bila je toliko bolesna da se očekivalo da se neće oporaviti.
           A  onda  im  je  jedan  prijateljski  raspoložen  Indijanac  pokazao  jednostavan
        lijek.  Koru  i  iglice bijelog bora  - bogate  askorbinskom kiselinom  ili vitaminom
        C  -  umiješali  su  u  piće,  što  je  dovelo  do  trenutačnog  poboljšanja  i  brzog
        oporavka.
           Po povratku u Europu Cartier je o tom događaju podnio izvještaj medicinskim
        autoritetima.  Ali  njima  su  bile  zabavne  te  «vradžbine  neukih  divljaka«  i  nisu
        poduzeli ništa da to  istraže. 1
           Da,  lijek za skorbut bio je poznat.  Ali,  zbog znanstvene  arogancije  trebalo je
        proći  više  od  dvjesto  godina;  stotine  tisuća  ljudi  morale  su platiti  životom  prije
        no  što  su medicinski stručnjaci počeli prihvaćati  i primjenjivati to znanje.
           Najzad je  1747.  godine  James  Lind,  mladi pomoćnik liječnika u  Britanskoj
        mornarici,  otkrio  da  naranče  i  limuni  ublažavaju  skorbut.  Predložio  je  da
        Kraljevska mornarica uključi  agrume u zalihe hrane  na svim  svojim brodovima.
        Pa  ipak,  trebalo  je  proći  još  četrdeset  osam  godina  da  se  njegova  preporuka
        počne  primjenjivati  u  praksi.  Nakon  toga  su,  naravno,  Britanci  bili  u  stanju
        nadmašiti sve  druge pomorske nacije  i ubrzo  su  «Limeyji»  (tako  su  ih  zvali zato
        što  su  na  svojim  brodovima  uvijek  imali  limete)  postali  vladari  Sedam  mora.
        Nije  pretjerano  reći  da  je  moć  Britanskog  carstva  u  velikoj  mjeri  bila  izravna
        posljedica  prevladavanja  znanstvenih  predrasuda  prema  terapiji  vitaminima.

           Dokazano je  da  ni  dvadeseto  stoljeće  nije  bilo  iznimka  u  tom  smislu.  Prije
        samo nekoliko generacija velike dijelove američkog Jugoistoka zadesila je strašna
        bolest pelagra.  Poznati liječnik Sir William  Osier u knjizi Principles and Practice
        of Medicine (Medicinska načela i praksa), objasnio je da je u jednoj instituciji za
        duševne bolesti u Leonardu, North Carolina, trećina štićenika umrla od pelagre
        tijekom  zimskih  mjeseci.  To je,  kako je  rekao,  bio  dokaz  da je pelagra  zarazna
        i  da ju vjerojatno  uzrokuje još  neotkriven  virus.  Kao  što je još  1914.  godine  dr.
        Joseph Goldberger dokazao, taje bolest povezana s prehranom. Baveći se njome
        pokazao  je  da  se  može jednostavno  spriječiti  uključivanjem jetrica  ili  kvasca  u



         Vidi  American  Indian  Medicine,  Virgil  J.  Vogel  (Norman,  Oklahoma:  University  of Oklahoma  Press,
        1970.)
   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51   52