Page 36 - Edward Griffin - Svijet bez raka

Genocid na Manhattanu 23

Kako bi čitatelj mogao u potpunosti razumjeti što se dalje događalo treba u
nekoliko riječi objasniti širu sliku. Upravni odbor Sloan-Ketteringa kontroliraju
korporacijski direktori koji zastupaju financijske interese farmaceutskih
kompanija. Veći dio te kontrole u rukama je dinastije Rockefeller i njihovih
partnera iz kartela. U vrijeme Sugiurinih testova u odboru su sjedila trojica
Rockefellera (James, Laurance i William) uz još desetak ljudi čije su kompanije
bile pod Rockefellerovim financijskim okriljem.
Povijesni prikaz toga na koji su se način Rockefelleri umiješali u farmaceutsku
industriju nalazi se u drugom dijelu ove knjige. Ali da bismo razumjeli kako to
utječe na ovaj dio priče moramo znati da su John D. Rockefeller stariji i njegov
sin John D. Drugi počeli davati donacije Memorijalnoj bolnici 1927. godine.
Tridesetih godina prošlog stoljeća poklonili su bolnici veliko zemljište na kojem
je sagrađena nova zgrada.

Ništa se ne poklanja, a da se nešto ne dobije zauzvrat. U ovom slučaju to je
bila kontrola nad jednim od najvećih medicinskih centara na svijetu. Kako se
to dogodilo opisao je Ralph Moss, bivši pomoćnik direktora za javne poslove
u Sloan-Ketteringu. Govoreći o ekspanziji Sloan-Ketteringa poslije Drugog
svjetskog rata Moss je napisao:

U sastavu upravnog odbora u to je vrijeme postojala neka vrsta ravnoteže snaga
u kojoj su Rockefelleri i njihovi saveznici imali potpuni nadzor, ali oni koji su
zastupali interese Morgana držali su brojne utjecajne položaje... Od tog vremena
nadalje najvećim svjetskim privatnim centrom za rak vladalo je nešto poput
konzorcija najvećih banaka Wall Streeta i korporacija.
Sredinom 1960-ih upravni odbor MSKCC-a počeo je poprimati prilično
ujednačen izgled. Upadala je u oči činjenica da su mnogi od njegovih vodećih
članova bili pojedinci čije su korporacije lako mogle izgubiti ili zaraditi goleme
iznose novca ovisno o ishodu «rata protiv raka». 4

Sad kad nam je poznata pozadina događaja ne bi nas trebalo nimalo čuditi
što se Sugiurina otkrića nisu svidjela njegovom poslodavcu. Članove odbora ne
zanima previše što se događa unutar laboratorija. Pretpostavljaju da će, što god
se događalo, rezultat biti novi patentirani lijek koji će donositi novac u njihove
džepove. Trebalo im je neko vrijeme da shvate koje su implikacije Sugiurinog
rada, ali kada su shvatili, u sobi za sastanke odbora nastao je kaos. Bio bi strašan
ekonomski udarac industriji lijekova protiv raka da se lijek za rak pronađe u
ekstraktu sjemenke najobičnije marelice.
Sugiurin rad nikad se ranije nije dovodio u pitanje. Godine 1962. bilo je
objavljeno više od 200 Sugiurinih znanstvenih radova u kompletu od četiri

Ralph Moss, The Cancer Syndrome (New York: Grove Press, 1980.), str. 258.