Page 276 - Edward Griffin - Svijet bez raka

Pitanje motiva 2 7 5

svjetske vlade, kako bi ograničile zloupotrebe; multinacionalni pothvati tako bi
stimulirali svjetsko društvo kroz ograničeni proces sukoba. 13

Charles Levinson, generalni tajnik Međunarodnog saveza sindikata radnika
kemijske i opće industrije iz Ženeve, saznao je za kartele iz godina izravnih
iskustava i sukoba te otvoreno govori o tome. Evo kako je to ispričao Wall Street
Journalu 17. lipnja 1974:

Ženeva - Kad su Ujedinjeni Narodi ovdje održali saslušanja krajem prošle
godine o problemima koje stvaraju multinacionalne kompanije, službenici
su pretpostavljali da će jedan od najvažnijih svjedoka biti sindikalist Charles
Levinson.
Napokon, razmišljali su, to je tema o kojoj dobro piše, otvoreno se protivi
multinacionalnim kompanijama i vrlo je ugodan sugovornik. K tomu, živi
nedaleko od od Palače naroda u kojoj se nalazi dvorana za saslušanje.
Ali g. Levinson odbio je poziv za svjedočenje - iz razloga koji su glasili otprilike
ovako: «Prvo, nisam klaun. Drugo, nisam član Atlantskog vijeća. Treće, ne
prostituiram se sa zakladama.«.
Umjesto traganja za istinom, kaže g. Levinson, UN-ovim dužnosnicima su
trebali «klauni» da izvode predstave na pažljivo smišljenom forumu, tako da UN
izgleda živo dok prikazuje multinacionalne kompanije u ljepšem svjetlu. Prema
mišljenju g. Levinsona, UN i prestižne privatne grupe kao što su washingtonski
Atlantski savez i Zaklada Rockefeller dio su međunarodne elite koja upravlja
velikim dijelom svjetskog poslovanja, financija, politike, pa čak i ratova, na svoju
korist...
Znači li to da g. Levinson želi uništiti multinacionalne kompanije? «Ne, ne, ne,
apsolutno ne», kaže on. «Ne možete biti protiv multinacionalnih kompanija kao
takvih. To nije moguće.« Moderno poduzeće «nema mogućnosti funkcionirati u
današnjem svijetu« ako ne dosegne globalne razmjere, kaže Levinson.
Isto tako, ni njegov otvoreni socijalizam ne znači da bi želio da jednog dana
sve velike kompanije budu nacionalizirane. «Više ne podržavam kolektivizaciju
sredstava za proizvodnju prema klasičnoj marksističkoj ideji«, tvrdi. Ustvari,
dodaje, «Bojim se nacionalizacije širokih razmjera. To bi samo koncentriralo
više moći u rukama autoritarnih desničarskih režima... dok je u istočnoj Europi
državno vlasništvo značilo tek zamjenu jedne grupe elitista drugom«.
Ono što g. Levinson želi ide dalje od običnog osnovnog sindikalizma, do onoga
što on opisuje kao posljednju šansu da se donekle sačuvaju ljudske slobode pred
kapitalističko-komunističkom zavjerom...
Kako stvari izgledaju iz njegovog asketski namještenog ureda u luksuznoj zgradi,
kompanije su «autoritarne» i sve više međusobno isprepletene. «Pogledajte onu

Sampson, The Sovereign State oj ITT, op. cit, str. 304, 305.