Page 214 - Edward Griffin - Svijet bez raka
P. 214

Tko  plaća  svirača                     2 0 9

     trenutak.  Henry S.  Pritchett, predsjednik Zaklade  Carnegie, kontaktirao je AMA-
     u  i jednostavno  ponudio  da  preuzme  cijeli  projekt.  Zapisnik  sastanka  AMA-inog
     Vijeća za medicinsko obrazovanje  održanog u New Yorku u prosincu  1908.  godine
     otkriva priču:

       U jedan  sat  održana  je  neformalna  konferencija  s  predsjednikom  Pritchettom
       i  g.  Abrahamom  Flexnerom  iz  Zaklade  Carnegie.  G.  Pritchett  već  je  ranije u
       korespondenciji  izrazio  spremnost  Zaklade  na  suradnju  s  Vijećem  u  istrazi  o
       medicinskim  fakultetima.  Sada  je  objasnio  da  Zaklada  namjerava  istražiti  sve
       struke: pravnu, medicinsku i teološku. ... 3
       On se složio s ranije iznesenim mišljenjem članova Vijeća da, iako će se Zaklada
       velikim dijelom voditi prema istrazi Vijeća, kako bi se izbjegle uobičajene optužbe
       za  pristranost,  u  izvještaju  se  Vijeće  neće  spominjati  više  od  bilo  kojeg  drugog
       izvora informacija. Stoga će izvještaj biti nepristran i imat će težinu nepristranog
       tijela pa će se posvuda objavljivati. Učinit će mnogo za razvoj javnog mišljenja. 4


       Evo  opet  na  djelu  «filantropske  formule»:  (1)  navesti  druge  da  plate  velik  dio
     računa (AMA je već bila učinila većinu posla; Carnegie je imao samo 10.000 dolara
     troška), (2) kao bonus steći popularnost u javnosti (Kako je divno što te ljude zanima
     unaprjeđenje medicinskih standarda!)  i (3)  zadobiti kontrolu nad ključnom  sferom
     američkog života.
       Evo kako je ostvarena ta kontrola.
       Flexnerov  izvještaj,  kako  su  ga  zvali,  objavljen  je  1910.  godine.  Kao  što  se  i
    predviđalo,  zaista  su  ga  «posvuda  objavljivali«  i  zaista  je  «učinio  mnogo  za  razvoj
    javnog  mišljenja«.  Izvor je točno  ukazao  na  manjkavosti  medicinskog  obrazovanja
    u to vrijeme. Tome nitko nije imao što zamjeriti. Također je predložio širok raspon
    temeljitih  promjena,  od  kojih je  većina bila  sasvim  opravdana.  Ni tome nitko  nije
    mogao prigovoriti. Međutim, pažljivi promatrač mogao je primijetiti da su preporuke
    uključivale jačanje kolegija iz farmakologije i dodavanje odjela za istraživanje na sve
    «kvalificirane»  medicinske  fakultete.
       Na  prvi  pogled,  Flexnerov  izvještaj  bio  je  besprijekoran  i,  nesumnjivo,  obavio
    je  uslugu  koja  je  bila  prijeko  potrebna.  Ono  što  se  dogodilo  nakon  izvještaja
    razotkriva  njegovu  pravu  svrhu  u  širem  planu.  Rockefeller  i  Carnegie  odmah  su
    počeli  milijunima  dolara  zasipati  one  medicinske  fakultete  koji  su  bili  podložni
    kontroli.  Onima  koji  nisu  popustili  uskraćena  su  sredstva  i  na  kraju  su  ih  njihovi
    dobro financirani  suparnici  izgurali iz posla.
       Godine 1905. djelovalo je stotinu šest fakulteta. Do  1927. njihov broj smanjio se
    na osamdeset.  Većina onih koji  su se  zatvorili bila je  ispod  standarda,  ali  izvrsnost



     Ovo  nije tema sadašnje studije, ali čitatelj ne bi trebao zanemariti činjenicu da se ista strategija koja je
    korištena u stjecanju kontrole nad obrazovanjem provodila i na drugim ključnim poljima.
     Morris  Fishbein,  dr.  med., A  History ofthe AMA,  (Philadelphia  & London:  W.B.  Saunders  Co.,  1947.),
    4
    str. 987, 989.
   209   210   211   212   213   214   215   216   217   218   219