Page 33 - Boris Mouravieff – Gnoza
P. 33

vlastite volje, sposobnost djelovanja, i vladanje prikladno biću koje je u skladu sa
               sobom.
                      Objektivno razmatranje činjenica bi bilo dovoljno da dokaže lažnost ovih
               pretvaranja. Promotrimo, na primjer, način na koji se obvezujemo na obećanja.
               Jasno je da ona nisu uvijek održana. Ako su ispoštovana, to je često po cijenu
               borbe sa samima sobom.
                      U stvarnosti, mi ne djelujemo na razini svijesti koja odgovara istinskom
               'Ja', nego na razini budne svijesti, koja je 'Ja' od Ličnosti. Identificiramo se s ovim
               'Ja', bez obzira koje stajalište predstavlja. Njegova nestabilnost tako oblikuje naše
               stavove.  U  danom  trenutku,  malo  'ja'  ili  grupa  malih  'ja'  od  kojih  je  sačinjena
               Ličnost odlučuju o nečemu, i djeluju. Onda ono napravi mjesto za drugo malo
               'ja', ili za drugu grupu malih 'ja', koje ne odobrava poduzeto djelovanje i njegovu
               posljedicu.  Promjene  uzrokovane  dolaskom  na  scenu  različitih  kombinacija
               unutar Ličnosti ponekad mogu biti tako radikalne  - posebno ako smo djelovali
               pod  utjecajem  određene  strasti,  nasilnog  osjećaja,  ili  na  temelju  pogrešne
               kalkulacije    -  da  nam  se  čini  kao  da  je  stranac  djelovao  na  našem  mjestu.  Ne
               prepoznajemo sebe u većini ovakvih odluka, zbog kojih gorko žalimo.

                                                  (5)

                      Prema  tome  postoji  znatna  pukotina  između  onoga  što  si  čovjek
               velikodušno  pripisuje,  a  to  su  kvalitete  istinskog  'Ja',  i  onog  što  je  zapravo
               njegovo. Još uvijek je dostizanje svijesti koja odgovara ovom istinskom 'Ja' u polju
               mogućnosti, nade, kao što je rekao Apostol Pavao. A prije nego što ono za što se
               čovjek  pretvara  da  već  posjeduje  može  postati  njegovo,  čovjek  mora  ostvariti
               veliku količinu svjesnog rada na sebi.

                                                  (6)

                      Dokle god čovjek ostaje siguran u sebe, unatoč svim dokazima, to je više
               i  dalje  zadovoljan  sobom,  to  više  nastavlja  živjeti  u  apsurdu  i  nedosljednosti,
               držeći  svoje  želje  i  iluzije  za  stvarnost.  On  mora  proći  kroz  ozbiljnu  propast  i
               moralni kolaps, koje oboje mora zapaziti i prihvatiti bez nastojanja da ih prikrije.
               Tek tada počinjemo istraživati, i tek tada pronalazimo povod za rad na sebi, i tek
               tad stječemo snagu potrebnu da to činimo. Ovo je istina za cijeli svijet. Postoji
               samo  jedna  iznimka:  oni  pravedni,  za  koje  je  ovakav  rad  radost;  pošto  su
               pravedni, za njih nije potrebno da  prođu takvu propast. Ali tko je među nama
               pravedan? Tko je, uopće, dobre vjere?
                      Na  ovaj  ili  onaj  način  mi  smo  svi  pokvareni.  Iako  nam  svakodnevno
               iskustvo pokazuje suprotno, čovjek o sebi misli da je biće od nekakvog značaja.
               Ovo mišljenje je posljedica pomanjkanja naše prosudbe. Zapravo, svi mi smo u
               istom  čamcu.  Iako  su  one  drugačije,  za  svakog  od  nas  algebarska  suma  naših

                                                  31 |
   28   29   30   31   32   33   34   35   36   37   38