Page 437 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum
P. 437
Oceane milijuna i milijuna ljudskih obličja sićušnih
poput zametka, sadržanih (ako zaista mogu biti
sadržani) u svakoj osobi
Zrcalo samog svemira,
Sveti hrame i najskrovitije svetište svakog tijela,
Oceane-rijeko koji protječeš kroz veliko stablo i grane
Čovječanstva,
Iz kojega naposljetku pojedinac samo nikne kao
pupoljak!
Oceane kojeg tako divno obuhvaćamo (ako te zaista
obuhvaćamo), a koji si ipak obuhvaćao nas!
Ponekad kad te osjetim i spoznam iznutra i kad se
prepoznam u tebi,
Shvatim da sam i ja iz bezvremenskog roda Neba i
Vječnosti.
Vraćajući se na ono od čega sam počeo, na vezu
između dva temeljna zakona našeg postojanja, na
ljubav i smrt, kojih nam pravi odnos ostaje tajnovit i
nerazumljiv, mogu se samo pozvati na riječi kojima
Schopenhauer završava svoje Savjete i Maksime,
London 1899.:
»Istaknuo bih kako se Početak i Svršetak sjedinjuju i
kako je blisko i prisno Eros povezan sa Smrću; kako
Ork, ili Amenthus, kako su ga nazivali Egipćani, nije
samo primalac, već i davalac svih stvari... Smrt je velika
zaliha Života. Sve dolazi od Orka; sve što je sada živo
nekoć je bilo tamo. Kad bismo samo mogli razumjeti
veliku vještinu kojom se to postiže, sve bi bilo jasno!«
ZAKLJUČAK
Materijalizam ili idealizam