Page 233 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum
P. 233
nama ili komuniciranjem s njom i razmjenom misli. No,
pred nama se otvara novi put. Vidimo odvojenu i posve
određenu funkciju (čuvanje cjeline). Iza te funkcije
pretpostavljamo da postoji odvojeno nešto. To odvojeno
nešto što ima određenu funkciju nemoguće je bez
svijesti. Ako cjelina posjeduje svijest, onda i
pojedinačni tokovi snage također moraju posjedovati
svijest. Tijelo ili organizam sjecište je crta tih svijesti,
mjesto susreta, možda bojno polje. Naše Ja zapravo i
jeste bojno polje na kojemu u svakom trenutku
prevladava jedna ili druga emocija, jedna ili druga navika
ili sklonost, potčinjavajući u određenom trenutku ostale i
izjednačavajući se s Ja. Ali i Ja je biće koje posjeduje
svoj život. Samo, ono je vrlo malo svjesno od čega se
sastoji i stalno se povezuje čas s jednim, čas s drugim
dijelom sebe. Imamo li pravo pretpostaviti postojanje
bića u ljudskim organima i dijelovima tijela, u mislima i
emocijama čovjeka? Imamo, jer znamo da ne postoji
ništa čisto mehaničko, da svako nešto koje posjeduje
zasebnu funkciju mora biti živo i može se nazvati
bićem.
Sva bića za koja možemo pretpostaviti da postoje u
svijetu mnogih dimenzija mogu ne znati jedno za
drugo, to jest, ona mogu ne znati da ih mi povezujemo u
različite cjeline u našem pojavnom svijetu, baš kao što
ona uopće ne moraju znati za naš pojavni svijet i
njegove odnose. No ona moraju znati sama sebe,
premda mi ne možemo odrediti stupanj jasnoće njihove
svijesti. Ona može biti jasnija od naše, a može biti
maglovita poput sna. Između tih bića može kolati
neprekidna, ali ne dokraja spoznata razmjena misli,
nalik razmjeni tvari u živom tijelu. Ona mogu doživljavati
neke zajedničke osjećaje, neke misli mogu nicati u
njima, istovremeno u svima, istovrsne, na poticaj