Page 138 - Edward Griffin - Svijet bez raka
P. 138

12.





             Statistička                    usporedba






                                    Inherentne  slabosti  svih  statistika  o  raku;  potreba  za
                                    statističkim  usporedbama  usprkos  tim  slabostima;
                                    usporedba  rezultata  koje  dobivaju  ortodoksni  liječnici
                                    i  oni  koji koriste  laetril;  posljedice  konsenzusne
                                    medicine.





     ZNATAN    DIO  RESURSA    Američkog  društva  za  rak  i  Nacionalnog  instituta
     za  rak  troši  se  na  prikupljanje  statistika.  Svake  godine  pročešljavaju  se  podaci
     tisuća  liječnika  i  bolnica  kako  bi  se  izradile  statistike  prema  geografiji,  dobi,
     spolu,  lokaciji,  razmjerima, tipu tretmana i  dužini preživljavanja.  To je  divovski
     zadatak  na  koji  se  utroše  stotine  tisuća  radnih  sati  i  milijuni  dolara.  Ta  je
     aktivnost  otprilike  jednako  važna  za  pobjedu  nad  rakom  kao  i  prebrojavanje
     žrtava za vrijeme  rata.  Stručnjaci znaju  sve  o tome tko  ima rak, ali ništa o tome
     kako ga izliječiti.
       Za  razliku  od pobornika  ortodoksne  medicine koji  objavljuju  tone  statistika
     o praktički  svemu,  pobornici vitaminske  terapije  izuzetno  nerado  govore  u tim
     kategorijama.  To  se  isprva može činiti kao  nedostatak samopouzdanja s njihove
     strane  ili, još  gore,  kao  pokazatelj  da  zapravo  nemaju  nikakvih  čvrstih  dokaza
     kojima  bi  potkrijepili  svoje  tvrdnje.  Međutim,  za  to  oklijevanje  postoje  dobri
     razlozi.
       Prvi je  razlog to  što  -  da bi se  dobile  statistike iz kojih bi se mogle  napraviti
     korisne usporedbe - treba postojati kontrolna grupa. To, drugim riječima, znači
     da bi oni koji vjeruju u vitaminsku terapiju  morali primiti pacijente  oboljele  od
     raka,  ali  onda  neke  od  njih  ne  tretirati  ili  ih  tretirati  ortodoksnim  terapijama.
     To  bi,  naravno,  tim  liječnicima  bilo  ravno  ubojstvu  i  oni  u  tome  ne  bi  mogli
     sudjelovati.  Već  su  bili  svjedocima  tragičnih  rezultata  ortodoksnih  terapija  što
     su  ih  prošli  pacijenti  koji  kod  njih  dolaze  kad  im  to  ostane  kao  zadnja  nada.
     Tražiti od tih liječnika  da dijelu pacijenata  odrede nastavak tih tretmana bilo bi
     kao tražiti od njih da stave vrući žarač na ljudsku kožu da vide hoće li uzrokovati

                                       1 2 9
   133   134   135   136   137   138   139   140   141   142   143