Page 303 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava
P. 303
290 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava
prema čemu? Po meni, to je samo još jedan vid prenemaganja. Poštovanje dolazi iz
srca, ne iz obuće. U jednoj su me prilici zamolili da skinem cipele, a htio sam samo
prijeći preko nekog prašnjavog parkirališta i prolaza do gorske staze. Uopće nisam
ulazio ni u kakvu zgradu. Ha, valjda je to bilo sveto prašnjavo parkiralište i prolaz.
Kakve li bedastoće... da ti pamet stane. A, možda je stvar u meni, tko zna.
Religija uma
Ondje su, na „svetim mjestima”, ljudi sjedili u „lotus položaju”, dok sam ja sjedio u
sklopivoj vrtnoj sjedalici zbog svojih artritičnih zglobova. Malo su me čudno gledali,
ali koga briga? Nisu nam potrebna besmislena pravila o tome kako „morate sjediti u
lotus položaju da biste svoju energiju uskladili s Bogom”, i sve te budalaštine. Znači
li to da se ja ne mogu „uskladiti s Bogom” zato što imam teški artritis pa se čak ne
mogu spustiti do poda? Zaboga, sjesti na pod i prekrižiti noge poput njih mogao
bih jedino pod anestezijom. Sva ta naklapanja o mehanici tijela, sve te postavke o
„načinu na koji to treba izvesti” samo je još jedna opsjena koja djeluje u sferi uma,
odakle sve postavke i dolaze, a um je ‘svijet’ privida. „Uskladiti svoje tijelo”? Tijelo ne
postoji! (Barem ne onakvo kakvim ga mi percipiramo). Kako usklađujete proizvod
,
svoje mašte s ‘Bogom’ kada vaša mašta već jest ‘Bog’ Beskrajna Sveukupnost? Sa
svjesnim uvidom o Beskrajnome najbolje nas usklađuje shvaćanje da smo mi sami
to Beskrajno, a ne sjedenje u lotus položaju. Naša točka gledišta određuje naš osjećaj
stvarnosti. I to je sve. A naš osjećaj stvarnosti postaje naša doživljena stvarnost.
Čini mi se da je moj općeniti dojam o službenoj indijskoj ‘duhovnosti’
poprimio konkretniji oblik dok sam sjedio izvan Ramaninog ašrama, čekajući da
se otvori. Nedaleko od mene prekriženih je nogu sjedio neki bijelac, američki
‘guru’ u narančastoj tunici (dakako), obrijane glave (također). Govorio je dvjema
sredovječnim Amerikankama o putu do prosvjetljenja. Jedna je, sa nezatomljenim
strahopoštovanjem, gutala svako njegovo slovo, dok je druga pomno zapisivala
svaku frazu koju je smatrala bitnom u svoju malu bilježnicu. Ono što im je govorio
zvučalo je užasno komplicirano, a kad je rekao da mi nismo vrijedni toga da budemo
‘Bog’ sklopio sam svoju stolicu i pošao udahnuti malo svježeg zraka. No, barem je
gospođa s bilježnicom postavila logično pitanje: „Ako kažete da smo mi Bog, kako,
onda, nismo vrijedni da budemo Bog?” Prije negoli je dovršio svoj opširni odgovor
ja sam, Bogu hvala, odmakao izvan glasovnog dometa, iako sam uspio čuti da je
nekoliko puta spomenut i ‘Isus’. Eto, kršćanstvo, islam i judaizam nosili su u toj
prilici narančastu krinku. Kao i obično, jednostavna istina utapana je u nepotrebnoj
zamršenosti i umjetno stvorenoj hijerarhiji. Bog je „tamo gore”; mi smo „ovdje dolje”.
Upravo tako gmazovski ‘bogovi’ žele da shvatimo taj odnos. Ispod plimnog vala
pretencioznih, sebeslužećih i zabludjelih sranja koja se uredno smatraju ‘duhovnošću
,
i ‘prosvjetljenjem’ ima i nekih istinskih ‘gurua’ ili „svetih žena i muškaraca”, ali njih
je daleko premalo. Neki od najsebičnijih, najpodmuklijih i najnepouzdanijih ljudi
koje sam sreo bili su oni iz skupine „ljubavi i svjetlosti”, „ja volim svakoga”, „ja grlim
svakoga”. Sve te gluposti slušam već 20 godina: mi te podržavamo, istina mora izaći
na vidjelo i slično. Ali, na kraju, 95 posto njih jedino se pita: „što ja time dobivam?”,