Ponosni i hrabri crveni ratnici branili su svoju
zemlju i zemlju svojih predaka do posljednjeg
daha.
“Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj
glas da želi kupiti našu zemlju – on previše
traži od nas.
Kako može da se kupi nebo i toplina zemlje? Ta
ideja nam je sasvim strana. Mi nismo vlasnici
svježine vazduha i bistrine vode. Pa, kako ih vi
onda možete kupiti? Svaki je djelić ove zemlje
svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica,
svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaki
pramen izmaglice u tami šume, sveti su u mislima
i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti
su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi
bijeli ljudi odu u šetnju među zvijezde
zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši
mrtvi nikad ne zaboravljaju svoju predivnu
zemlju, jer ona je majka crvenog čovjeka.
Dio smo zemlje i ona je dio nas! Mirisne trave
su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao –
braća su nam.
Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo
mustangovo tijelo i čovjek – sve pripada istoj
porodici. Kada veliki poglavica iz Vašingtona
šalje svoj glas da od nas želi da kupi našu
zemlju – previše od nas traži. Veliki poglavica
poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo
lijepo živjeti. On će nam biti otac – mi njemu
djeca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite našu
zemlju. Ali, to neće biti lako. Ova nam je
zemlja sveta. Ova blistava voda što teče
rijekama i brzacima nije samo voda, već i krv
naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate
znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj
djeci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom
jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga
naroda. Žubor vode – glas je oca moga oca.
Rijeke su naša braća – utoljuju nam žeđ. Rijeke
nose naše kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam
ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju
djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato
rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste
pružili svome bratu.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je
jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On
je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što
mu treba: zemlja mu nije brat već – neprijatelj.
Kada je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom
grobove svojih otaca i ne mari zbog toga.
Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga.
Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu
rodi – ostaju zaboravljeni. Prema Majci – Zemlji
i prema Bratu – Nebu odnosi se kao prema
stvarima što mogu da se kupe, opljačakju,
prodaju poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova
će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti
pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg.
Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka
zabole oči. To je možda zato što je crveni
čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima
bijelog čovjeka nema mirnog čovjeka, nema mirnog
kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje
lista u proljeće ili drhtaj krila mušice. Možda
zato što sam divlji – jednostavno ne shvatam.
Buka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život ako
čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu
prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne
razumem mnogo…
Indijanac voli zvuk vjetra kada se poigrava
površinom močvara. I miris povjetarca osvježen
popodnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Sve
živo dijeli isti dah – životinja, drvo i čovjek.
Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da
ne opaža taj dah koji udiše. Poput nekog ko je
dugo na samrti, ne osjeća smrad. Prodamo li vam
zemlju morate da se sjetite da vam je vazduh
dragocjen, da vazduh dijeli svoj dah sa svim
životom koji održava. Vjetar što je mome djedi
dao prvi dah – prihvatiće i njegov posljednji
izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati
kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i bijeli
čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom
poljskog cvijeća. Razmotrićemo vašu ponudu da
kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo,
zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli
čovjek moraće da se ponaša prema životinjama
ovog kraja kao prema svojoj braći! Divlji sam i
ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po
prerijama hiljade bizona koje je bijeli čovjek
ubio, pucajući iz jurećeg ‘vatrenog konja’.
Divlji sam i ne razumijem kako ‘gvozdeni konj iz
kojeg suklja dim’ može biti važniji od živog
bizona. Šta je čovjek bez životinje?! Kad bi
životinje nestale, čovjek bi umro od velike
usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje,
ubrzo snađe i čovjeka. Sve je u svijetu
povezano.
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama
pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju,
reći ćete im da je zemlja bogata životom naših
predaka. Moraćete da učite vašu djecu, isto kao
što i mi učimo našu – da nam je zemlja majka.
Šta snađe zemlju – snađe i njenu djecu. Pljuje
li čovjek na zemlju – pljuje na sebe samoga.
Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada
zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj
vezi, kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve
je povezano.
Nije čovjek tvorac razboja života, već je samo
vlakno u njemu. Što učini sa razbojem – čini sa
sobom. Čak ni bijeli čovjek čiji Bog istupi i
govori s njime kao prijatelj sa prijateljem,
neće izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak
braća. Vidjećemo!
Jedno znam sigurno, a to je da će bijeli čovjek
jednom morati da shvati: naš Bog je isti Bog.
Možete misliti da njega možete posjedovati, kao
što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju.
Ali, nećete! On je Bog ljudi i njegova je milost
jednaka i za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova
je zemlja njemu sve. Oskrnavite li je, isto je
kao kad prezrete njegovog stvoritelja. Bijelog
će čovjeka nestati, možda i prije ostalih
plemena. Prljate sami svoj ležaj i jedne noći
udavićete se u sopstvenom izmetu. U svom
nastojanju gorićete u ognju Boga koji vas je
doveo ovamo i s nekom neobjašnjivom namjerom dao
vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom.
Takva sudbina se nama čini bijednom.
Ne razumijem zašto se ubija bizon? Zašto se
krote divlji konji? Zašto je u dubini šume
toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled na
zelene bregove pocijepan ‘žicama što govore’?
Gdje su jeleni? – Nema ih više. Gdje je orao? –
Odletio. Pravom životu je došao kraj.”
.jpg)
_001.jpg)
