Page 191 - Vladimir Pištalo- Tesla portret među maskama

Tesla, portret među maskama

Jasam se sjetio kako Đuka i Milutin nijesubili jednogakaraktera. Je-
dnom su prostrli pšenicu da se suši. Krava je đošla i pojela pola. Njegova
majka je htjela da pukne. Pokojni Milutin ju je tješio:
- Pušti, Đuko. Naša krava pojela našu pšenicu.
- Ja sam to sasvim zaboravio - začudio se Nikola.
Sjetili smo se Đuke kroz smijeh, što je jedini način da se sjetiš po-
kojnika.
Refren našeg razgovora u beogradskoj mirisnoj noći bio je:
- Sječaš li se?!
- Da, sad se sjećam! - začudio se Nikola i ozareno dodao: - A sjećaš li
se ti...?
Podsjetili smo se gladovanja u tetkinoj kući u Karlovcu i Štrausovih
valcera. Noć je odmicala a mi smo pričali.
- Gledaj što je krnjavo nebo - upro sam ja prstom. - Sve su zvijezde
porazbijali.
Ne desi se tako često da se sredovječan podeblji čovjek, kao što sam
ja, nasmije glasnim smijehom mladosti.
Prvo se zacrvenilo iznad Saborne crlcve. Onda su pogasili fenjere. A
mi smo još pričali. Okružene visokim i niskim šeširima, bijelim marama-
ma i visokim šubarama, brod nas je prevezao preko bijele Save. Pijano
sam digao bradu, naslonjen na nepotrebni amrel. Ptice su u vrbacima
pjevale. Svijet se budio. Mirisalo je na mulj i na dolazeću zaparu. Ribolov-
ci su bili na svojim mjestima. Čulo se bućkalo. Pratili su nas galebovi ra-
noranioci. Rastali smo se na zemunskoj žeijezničkoj stanici a da nijesmo
oka sklopili.
- Koliko je vremena prošlo od kad smo se zadnji put vidjeli? - uzda-
hnuo je on, stežući mi ruku.
Ja sam uzvratio stisak i odgovorio:
- Vrijeme ne postoji!

195