Page 254 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum
P. 254

svjetlosti   u   bijelo,   šume   i   cvijeće   raspršuju   ih   u

               boje. Polarizacija, interferencija, apsorpcija u tvari
               bude osjete za zamjećivanje kojih su naša osjetila

               odveć nezgrapna.
                  Prema tome, za svoje kozmičke odnose, svijesti zemlje

               nije   potreban   poseban   mozak,   ništa   više   no   što   bi
               potrebovala oči ili uši.  Naš  mozak uistinu objedinjuje i

               povezuje bezbrojne funkcije. Naše oči nemaju ništa sa

               zvukom,   naše   uši   ništa   sa   svjetlošću,   ali,   budući   da
               imamo mozak, mi možemo osjetiti zvuk i svjetlo zajedno
               i   usporediti   ih   .   .   .  Mora   li   svako   više   sredstvo

               objedinjavanja stvari doslovce biti moždano tkivo? Zar

               svijest zemlje ne može na neki drugi način znati sadržaj
               svih  naših  svijesti   zajedno?  Fechner  opisuje  trenutak

               svog izravnog viđenja istine:
                  »Jednoga jutra izišao sam u šetnju. Zelena polja, pijev

               ptica, blista rosa, u daljini sumaglica, izrijetka promakne
               koji  čovjek;  po  svemu  razliveno  svjetlo  baš  kao  neki

               preobražaj. Bio je to samo mali komadić zemlje; i samo
               kratki trenutak njezina postojanja: pa ipak, što sam je

               više obuhvaćao pogledom osjetio sam ne samo ljepotu
               ideje, već i istinitost i jasnoću činjenice da je zemlja

               anđeo, anđeo koji me sa sobom nosi u Nebo.. . I zapitao
               sam se kako su ljudi mogli otići tako daleko od života da

               zemlju smatraju mrtvim tijelom... Doživljaj poput ovoga
               mora se činiti plodom mašte. Zemlja je okruglo tijelo, a

               što   još   može   biti   može   se   doznati   u   mineraloškim
               kabinetimna.«

                 Osobitost Fechnerova mišljenja je u tome što on vjeruje
               da se obuhvatniji oblici svijesti sastoje od ograničenijih

               oblika, da nisu samo puki zbroj više ograničenih oblika.

               Kao što naš um nije puki zbroj naših vidnih, slušnih i
               sličnih osjeta već, spajajući ih, on otkriva među njima
               odnose   i   iz   tih   odnosa   izgrađuje   sheme,   oblike   i
   249   250   251   252   253   254   255   256   257   258   259