Page 222 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Upravo to i daje ključ za razumijevanje istinskog

odnosa između razuma i mozga. Naš razum, budući da
je puki odraz iz mozga, može zamijetiti samo sebi slične
odraze. Već smo utvrdili da o drugim razumima, osim o

svom vlastitom, možemo zaključivati na temelju

razmjene misli s njim i na temelju analogije sa samim
sobom. Sada možemo dodati da zbog toga možemo

znati samo o postojanju razuma sličnog našemu i ne
možemo znati druge, postojao on ili ne.

Ako jednom osjetimo svoj razum, ne samo kao
odraz mozga, već u širem smislu, moći ćemo otkriti

svijesti slične našoj koje nisu odraz mozga, ukoliko
takve postoje u prirodi.

No, postoje li takve svijesti ili ne? Što nam o tome

može reći naša svijest takva kakva je sada?

Promatrajući svijet sa strane vidimo u njemu radnje

izazvane razumskim, svjesnim uzrocima, kao što je
Ijudski rad; i vidimo radnje izazvane nesvjesnim, slijepim

snagama prirode, baš kao što su gibanje valova, plima i
oseka, tok rijeka itd.

Ta podjela radnji na razumske i mehaničke čini se

naivnom čak i s pozitivističkog gledišta. Ako smo
proučavanjem prirode nešto naučili, ako nam je išta dala

pozitivistička metoda, onda je to uvjerenje u bitno
jedinstvo pojava. Znamo, i to sigurno, da temeljno

slične stvari ne mogu nastati iz različitih uzroka. To zna i
naša pozitivistička fllozofija. Stoga i ona drži naivnom

spomenutu podjelu i, svjesna nemogućnosti takvog
dualizma - da se dio uočenih pojava događa iz

razumskih i svjesnih razloga, a dio iz nerazumskih i