Page 134 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

samo površinu, a zatim odvojeno težinu, čvrstoću

itd. Tijelo kao takvo nikada ne osjećamo.

Ali mi znamo da se svijet ne sastoji od površina,
znamo da pogrešno vidimo svijet. Znamo da nikada

ne vidimo svijet kakav on jest, ne samo u

filozofskom smislu, već u najobičnijem geometrij-
skom. Nikada nismo vidjeli kocku, kuglu itd., već

samo površine. Znajući to, mi misaono ispravljamo
ono što vidimo. Iza površina promišljamo tijelo.

Nikada ne možemo čak ni zamisliti tijelo. Ne

možemo zamisliti kocku ili kuglu, ne u perspektivi,
već sa svih strana odjednom.

Jasno je da svijet ne postoji u perspektivi iako ga

mi drugačije ne možemo vidjeti. Mi sve vidimo samo
u perspektivi, tj. zamjećivanjem mi našim okom

iskrivljavamo svijet.

I znamo da ga iskrivljavamo. Znamo da nije onakav
kako ga mi vidimo. Umom stalno ispravljamo ono

što oko vidi, zamjenjujemo zbiljski sadržaj s onim

simbolima stvari koje nam naš vid pokazuje.
Naš vid je složena sposobnost. Sastoji se od

vidnih osjeta i pamćenja osjeta opipa. Dijete nastoji

opipati sve što vidi: nos svoje dadilje, mjesec,
»zečića« na zidu. Tek postupno uči samo vidom

razlikovati što je blizu, a što daleko. Ali znamo da i u
zreloj dobi vrlo lako podliježemo optičkim iluzijama.

Udaljene predmete vidimo kao plošne, tj. još

pogrešnije, jer je reljef ipak simbol koji ukazuje na neko
svojstvo predmeta. Iz velike udaljenosti čovjek nam se

čini poput silhuete. To se događa stoga što na velikoj
udaljenosti nikada ništa ne možemo opipati, a oko nije