Page 249 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

38

Nalazim ulaz u ženski nužnik. Na njemu još piće Dame
kovrčavim zlatnim slovima. Hodnikom se dolazi do vrata pokraj
kojih sjedi žena za stolom, nadzirući ulaz i izlaz. To je starija žena u

tamnoljubičastom kaftanu, sa zlatnim sjenilom na kapcima, ali sam
sigurna da je ona ipak Tetka. Ostan je na stolu, njegov remen oko

ručnog zgloba. Ovdje nema šale.
»Petnaest minuta« kaže mi. Daje mi grimizni kartonski

pravokutnik s hrpe na stolu. Sve podsjeća na kabinu za probu u
robnim kućama iz onoga doba. Čujem je kako se obraća ženi iza

mene: »Pa tek si izišla.«
»Moram ponovno« kaže žena.
»Odmor je svaki sat« kaže Tetka. »Znaš pravila.« Žena se

počinje buniti plačljivim, očajničkim glasom. Širom otvaram vrata.
Sjećam se ovoga. Prostor za odmor, blago osvijetljen ružičastim

tonovima, s nekoliko naslonjača i sofom sa svijetlozelenim uzorkom
bambusovih mladica, te zidnim satom iznad njih u pozlaćenom,

filigranskom okviru. Odavde nisu odstranili zrcalo, nasuprot sofi je
još jedno, duguljasto. Ovdje moraš znati kako izgledaš. Kroz

nadsvođeni prolaz na drugom kraju nazire se niz toaletnih
odjeljaka, također ružičastih, te umivaonici i zrcala.
Nekoliko žena sjedi u naslonjačima i na sofi, izule su se, puše.

Zure u mene dok ulazim. U zraku se osjeća parfem i zadah ustajala
dima i ženskog mesa.

»Nova?« pita me jedna.
»Da« kažem, ogledajući se ne bih li vidjela Moiru koje nigdje

nema.
Žene se ne smiješe. Vraćaju se pušenju kao ozbiljnu poslu. U

susjednoj prostoriji žena odjevena u mačku, s repom, od
narančastog, lažnog krzna, popravlja šminku. Kao iza kulisa: