Page 221 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

»Znaš, nije valjalo« kaže Glenova do moje glave. »Na kraju je

bilo za otpad.«
Govori o Janininu čedu, o bebi koja je prošla kroz Janine na
putu za neko drugo odredište. O maloj Angeli. Pogriješile su kad su

joj prerano nadjenule ime. Osjećam mučninu duboko u želucu. Ne
mučninu, prazninu. Ne želim znati što s njom nije bilo u redu.

»Bože moj« kažem. Sve to proživjeti, uzalud. Bolje da nije ni rodila.
»To joj je drugo« kaže Glenova. »Ne ubrajajući ono od prije.

Pobacila je u osmom mjesecu, zar nisi znala?«
Promatramo Janine kako ulazi u prostor ograđen užetom, u

velu nedodirljivosti, nesreće. Vidi me, mora me vidjeti, ali gleda
kroz mene. Ovaj put nema trijumfalnog smiješka. Okreće se,
klekne, pa sada vidim samo njezina leđa i mršava, povijena ramena.

»Misli da je ona kriva« šapuće Glenova. »Dvaput za redom.
Zbog grijeha. Poslužila se liječnikom, kažu, uopće nije bilo od

njezina Zapovjednika.«
Ne mogu joj reći da to znam, jer će se Glenova pitati odakle.

Vjerojatno smatra da je ona moj jedini izvor ovakvih informacija;
kojih ona zna cijelo čudo. Kako li je doznala za Janine? Od Marthi?

Od Janinine partnerice u kupovini? Slušajući pred zatvorenim
vratima što govore Supruge uz čaj i vino i pletivo? Hoće li i Serena
Joy o meni tako razgovarati, ako postupim onako kako želi?

Odmah je pristala, doista joj je bilo svejedno, zadovoljila se bilo
čime na dvije noge i s dobrim, znate već čime. Nisu izbirljive, nisu

osjećajne kao mi. A ostale, naginjući se na svojim stolicama, Bože
moj, i užasnute i pohotljive. Kako je mogla? Gdje? Kada?
Tako su, nedvojbeno, govorile i o Janine. »To je strašno«

kažem. I nalik na Janine, da preuzme krivnju na sebe, da odluči
kako je samo ona kriva za defektno dijete. No, ljudi će sve prije

učiniti samo da ne priznaju kako njihov život ništa ne znači. To jest,
nema smisla. Beskoristan.

* * *