Page 174 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

* * *

Nešto se događa: strka, uzbuđenje u jatu automobila. Neki staju
uz pločnik, kao da se žele maknuti s puta. Brzo dižem pogled: crni

kombi s bijelim krilatim okom na boku. Nema uključenu sirenu, ali
mu se drugi automobili ipak sklanjaju s puta. Polako kruži ulicom,

kao da nekoga traži; grabežljivac u lovu na žrtvu.
Ježim se, od hladnoće se pomalo krutim, do stopala. Zacijelo

ima mikrofona, ipak su nas čuli.
Glenova, zaštićena rukavom, hvata me za lakat. »Hodaj dalje«
šapće. »Pravi se da ništa ne vidiš.«

Ali, ne mogu da ne vidim. Točno ispred mene kombi se
zaustavlja. Dva Oka, u sivim odijelima, iskaču straga, kroz

dvostruka vrata. Hvataju muškarca koji hoda, muškarca s
aktovkom, muškarca obična izgleda, i žestoko ga pribijaju na crni

bok kombija. Ostaje trenutak uštom položaju, iskrenut na metalu,
kao da je na njega prilijepljen; a tada mu prilazi jedno Oko, slijedi

nagli i brutalni pokret, i čovjek se previja nadvoje i pretvara u
mlitavu krpu. Podižu ga i bacaju u stražnji dio kombija poput
poštanske vreće. Zatim ulaze i oni, vrata se zatvaraju i kombi kreće.

Gotovo je, u nekoliko sekundi, i promet na cesti se nastavlja kao
da se ništa nije dogodilo.

Osjećam olakšanje. Nisu mene odveli.