Page 64 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 64

ljude. Njihov je problem upravo suprotan: oni nose nesnosno breme odbojnosti

               prema sebi, samoprijezira, srama i nelagode u vlastitoj koži. Tako, umjesto da
               narcisoidno uvećavaju vlastitu važnost, oni sebe uopće ne cijene i ne posvećuju
               nimalo pažnje i vještine brizi o sebi. Čini se da ljudi vrlo često ne vjeruju da oni
               sami  zaslužuju  najbolju  brigu.  Bolno  su  svjesni  vlastitih  pogrješaka  i  mana,
               stvarnih  i  preuveličanih,  i  puni  su  srama  i  sumnje  kada  je  u  pitanju  njihova
               vlastita  vrijednost.  Vjeruju  da  drugi  ljudi  ne  bi  trebali  patiti  te  će  marljivo  i
               altruistično  raditi  kako  bi  im  pomogli  da  to  izbjegnu.  Taj  stav  velikodušno

               proširuju i na životinje koje poznaju - ali ne tako lako i na same sebe.
                    Istina  je  da  je  ideja  krjeposna  samožrtvovanja  duboko  ukorijenjena  u
               zapadnu kulturu (barem u mjeri u kojoj je na nju utjecalo kršćanstvo, temeljeno

               na  nasljedovanju  osobe  koja  je  izvršila  krajnji  čin  samožrtvovanja).  Stoga  bi
               svaka  tvrdnja  da  izraz  „žrtvuj  se  za  druge“  nije  zlatno  pravilo  mogla  zvučati
               sumnjivom.  Ali  Kristova  arhetipska  smrt  služi  kao  primjer  kako  herojski
               prihvatiti konačnost, izdaju i tiraniju - kako hodati s Bogom usprskos tragediji
               poznavanja sama sebe - a ne kao naputak da u službi drugima naštetimo samima
               sebi.  Žrtvovati  se  za  Boga  (ili,  ako  hoćete,  za  najviše  dobro)  ne  znači  tiho  i
               voljno patiti kada neka organizacija ili osoba neprestano zahtijeva od nas više

               nego što nam nudi zauzvrat. To bi značilo podržavati tiraniju i dopustiti da nas
               tretiraju kao robove. Nije krjeposno biti zlostavljan od nasilnika, pa čak ni ako
               smo taj nasilnik mi sami.

                    Od Carla Junga, slavnoga švicarskog analitičkog psihologa, naučio sam dvije
               važne  lekcije  o  zapovijedi  „čini  drugima  ono  što  želiš  da  drugi  tebi  čine“  ili
               „ljubi  bližnjega  svoga  kao  sebe  samoga".  Prva  je  lekcija  da  nijedna  od  ovih
               tvrdnja nema nikakve veze s tim da budemo „dragi ljudi". Druga je lekcija da su
               te tvrdnje jednadžbe, a ne naredbe. Ako sam nekomu prijatelj, član obitelji ili
               partner, onda sam moralno obvezan pregovarati u svoju korist što bolje mogu,
               kao što su i oni obvezni zauzeti se za sebe. Ako u tome ne uspijem, završit ću

               kao rob, a oni će završiti kao tirani. Što je dobro u tome? Za svaki je odnos puno
               bolje  kada  su  oba  partnera  snažna.  Nadalje,  mala  je  razlika  između  toga  da
               odvažno  istupimo  i  zauzmemo  se  za  sebe  kada  s  nama  loše  postupaju  ili  nas
               nekako drukčije muče i porobljavaju i odvažna zauzimanja za drugoga koji se
               nalazi u toj situaciji. Kao što Jung ističe, to znači prihvaćati i ljubiti grješnika
               koji  ste  vi  sami,  jednako  kao  i  opraštati  i  pomagati  nekomu  drugom  tko  je

               nesavršen i posrče.
                    Kao što sam Bog tvrdi (tako ide priča): „Moja je odmazda, ja ću je vratiti,
               veli Gospodin." Prema ovoj filozofiji, vi ne pripadate jednostavno samima sebi.
   59   60   61   62   63   64   65   66   67   68   69