Page 57 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

zaslužujemo. Ne želim da nestanu žene koje samom pojavom oduzimaju dah

samo zato da se sve druge ne bi osjećale posramljeno. Ne želim da iščeznu
intelektualci poput Johna von Neumanna samo zato što je moje poznavanje
matematike jedva na srednjoškolskoj razini. Već je s devetnaest godina
redefinirao brojeve. Brojeve! Bogu hvala na Johnu von Neumannu! Bogu hvala i
na Grace Kelly, i Aniti Ekberg, i Monici Bellucci! Ponosan sam što se mogu
osjećati nedostojnim u prisutnosti takvih ljudi. To je cijena koju svi plaćamo za
cilj, uspjeh i ambiciju. Ali ne treba čuditi ni što su se Adam i Eva pokrili.

Dio priče koji slijedi po mojemu je mišljenju prava farsa, iako je istodobno i
tragičan i strašan. Te večeri, kada je u Edenu malo pala temperatura, Bog je
došao na svoju večernju šetnju. Ali Adama nije bilo. To je zbunilo Boga koji je

naviknuo šetati s njime. ,,Adame“, doziva ga Bog očito na tren zaboravivši da
može vidjeti kroz grmlje: „Gdje si?“ Adam se odmah otkriva, ali na loš način:
prvo kao neurotik, a zatim kao cinkaroš. Stvoritelj svega svijeta zove, a Adam
odgovara: „Kad začuh šušanj koraka tvojih u vrtu, uplaših se, jer sam gol. Zato
se sakrih.“ što li to znači? To znači da se ljudi, uznemireni svojom ranjivošću,
vječno boje reći istinu, posredovati između kaosa i reda i očitovati svoju
sudbinu. Drugim riječima, boje se hodati s Bogom. To možda nije baš pohvalno,

ali je zacijelo razumljivo. Bog je otac koji sudi. Njegovi su standardi visoki.
Teško ga je zadovoljiti.
Bog kaže: „Tko ti kaza da si gol? Da nisi možda jeo s drveta s kojega ti

zabranih jesti?“ Tada Adam, u svojoj bijedi, prstom upre u Evu, svoju ljubav,
svoju partnericu, svoju srodnu dušu, i prokazuje ju. Zatim okrivljuje Boga. Kaže:
„Žena, koju si mi dao za družicu, dade mi s drveta [i jedoh].“ Kako patetično i
kako točno. Prva je žena učinila prvoga muškaraca samosvjesnim i ozlojeđenim.
Zatim je prvi muškarac okrivio ženu, a nakon toga je okrivio Boga. Točno se
tako sve do dan danas osjeća svaki odbačeni muškarac. Prvo se osjeća malenim
pred potencijalnim predmetom svoje ljubavi, nakon što ona ocrni njegovu

reproduktivnu prikladnost. Zatim proklinje Boga zato što ju je učinio tako
prevrtljivom, njega tako beskorisnim (možda čak i besmislenim), a samo
bivstvovanje duboko manjkavim. Zatim se okreće mislima o osveti. To je
nadasve prezrivo (i nadasve razumljivo). Žena je barem imala zmiju koju je
mogla okriviti, a za koju se kasnije ispostavilo da je ni više ni manje nego đavao,
ma koliko se to činilo nevjerojatnim. Dakle, možemo suosjećati s Evinom

pogrješkom. Nju je zavarao najbolji od najboljih meštara zanata. Ali Adam!
Nitko ga nije prisilio da izgovori te riječi.
Nažalost, najgore je tek slijedilo - i za Čovjeka i za Zvijer. Prvo, Bog