Page 7 - Ingrid Divković - Jebe li vas EGO?

Predgovor

Doživljavam trenutke poput ovoga.
Silno želim trčati umjesto hodati, plesnim se korakom penjati i
spuštati cestom, želim vrtjeti obruč, bacati stvari u zrak i pono-
vo ih hvatati... ili ne raditi ništa i smijati se – bez razloga – jed-
nostavno bez ikakvog razloga.

Zar ne postoji način da se to iskaže, a da se ne misli “da si pijan
i da remetiš javni red i mir”?

Kako je civilizacija idiotska! Zašto imamo tijelo ako ga mora-
mo držati zatvoreno, poput rijetke violine?

Pogledajte kako su ljudi posvuda tužni, usamljeni, u strahu,
zbunjeni, kako u svojim srcima trpe od unutarnjih i vanjskih su-
koba.
Ne shvaćate, nije tuga najgora stvar što može snaći čovjeka.

Ne trebamo biti ograničeni pa da nam se život svede na dvije
jednostavne riječi: “sretan” i “nesretan”. Postoje trenutci za koje
vrijedi živjeti, boriti se, plakati, vrištati, smijati se. A takvi tre-
nutci nemaju veze ni sa srećom ni s tugom. Već s nama samima.
Kada to shvatite, možda i možete pokušati živjeti.
Život.

Možete li se sjetiti bilo čega svrsishodnijeg? Ali, umjesto toga,
ljudi misle da su veliki poslovi svrsishodniji, da je politika svr-
sishodnija, da je znanost svrsishodnija. Od kakve je koristi posla-
ti čovjeka na Mjesec ako ne možemo živjeti na Zemlji?
I ništa nije bez rizika. To znamo. To osjećamo. Tako živimo...
Ali prije nego vam se ispune sve želje, želim vam nešto reći...