Page 196 - Edward Griffin - Svijet bez raka

1 9 0 Svijet bez raka

s količinom novca i moći koncentriranima u Sjedinjenim Državama. Čak je i
London, koji je bio izvor financijske moći kroz carstva Rothschilda i Morgana,
od tada pao na drugo mjesto. Američka imovina bilo koje multinacionalne
korporacije izgrađene oko Standard Oila, ITT-ja, Forda ili General Motorsa
premašuje ukupnu imovinu mnogih država. ITT ima više zaposlenika u
prekomorskim zemljama od Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Standard Oil
ima veću tankersku flotu od Sovjetskog Saveza. IBM-ov budžet za istraživanje
i razvoj veći je od ukupnih poreznih prihoda svih osim šačice zemalja. Iako je
istina da velik dio stranog novca ipak dospije do švicarskih banaka, još uvijek u
Sjedinjenim Državama ima više novca i stvarnog bogatstva nego u većem dijelu
ostatka svijeta zajedno. Osim toga, znatan dio tog bogatstva koncentriran je u
rukama financijskih i industrijskih kartelaša u New Yorku.

Jedan posto stanovništva posjeduje više od sedamdeset posto industrije u
zemlji, a deset posto posjeduje svu industriju. 11 Pola od toga čuva se u deset
vodećih banaka Wall Streeta, nad kojima velik utjecaj, ako ne i potpunu kontrolu,
ima jedna grupa koja je toliko mala da se može prebrojiti na prste jedne ruke. To,
rečeno jednostavnim jezikom, predstavlja najveću i najintenzivniju koncentraciju
bogatstva i moći koju je svijet ikada vidio.
Kako je došlo do toga? Je li to bio plod slobodnog poduzetništva? Je li to
bio rezultat pružanja potrebnih dobara ili usluga po konkuretnim cijenama i
time osvajanja većeg dijela slobodnog tržišta? Ili posljedica metoda masovne
proizvodnje i distribucije koje su snizile prodajnu cijenu robe do točke u kojoj
je postala privlačna sve većem i većem broju potrošača? Svaki od tih faktora
mogao je igrati malu ulogu procesu, ali koliko god da su imali utjecaja, to je
infinitezimalno malo u usporedbi s ulogom koju su imali zajamčeni superprofiti
kao rezultat jednostavne eliminacije konkurencije.
Branitelji kartelizirane industrije i financija obično pokušavaju opovrgnuti
ovu činjenicu navodeći svake godine brojke o profitima tih poduzeća. Slika koju
one stvaraju doista je skromna i prikazuje prosječan profit od tri do sedam posto.
To čak nije dovoljno ni za pokrivanje inflacije, tako da finpolima očigledno ide
mnogo bolje od toga. Ali kako?
Odgovor je u nečemu što je poznato kao kontrolni profiti - profiti koji ne
odlaze onima koji posjeduju poduzeće nego onima koji ga kontroliraju. To
nije isto što i skroman povrat od ulaganja koji se tipično isplaćuje dioničarima.
Kontrolni profiti potječu od takvih stvari kao što su insajderske informacije
koje omogućuju predviđanje promjena na burzi, od atraktivnih dionica, obilnih
honorara za konzultacije, provizija i tantijema od ugovora o pripajanju filijala,
zajmova od mnogo milijuna dolara po umjetno visokim ili niskim kamatama
(ovisno o tome što im odgovara) i sličnih mehanizama.

Lundberg, The Rich and the SuperRich, op. cit, str. 461.