Page 37 - Edmond Paris - Tajna istorija jezuita
        P. 37
     Disciplina Reda, najčešće upoređena sa onom u vojsci, je on -
             da  ništa  u  poređenju  sa  stvarnošću.  „Vojnička  poslušnost  nije
             jednaka jezuitskoj pokornosti; potonja je opsežnija jer obuzima
             čitavog čoveka i ne zadovoljava se kao prva, sa spoljnim činom,
             već zahteva žrtvu volje i guranje u stranu sopstvenog rasuđiva-
             nja.“ 16
               Ignacije  je  napisao  u  svom  pismu  portugalskim  jezuitima:
             „Moramo videti crno kao belo, ako Crkva tako kaže.“
               Takva je dakle ta „visina slobode“ i „oslobođenje od sopstve-
             nih okova“, koju je ranije veličao R. P. Roket. Zaista, jezuita je
             istinski oslobođen sebe jer je potpuno podvrgnut svojim gospo-
             darima; bilo kakva sumnja ili savesno preispitivanje bi mu bila
             pripisana kao greh.
               Gospodin Bohmer je napisao:
               „U dopunama ‘Ustava’, nadređenima se savetuje da naređu-
             ju novajlijama da rade, kako je Bog radio sa Avramom, naočigled
             kriminalne stvari, da se dokažu; ali moraju odmeriti ova iskuše-
             nja prema snazi pojedinca. Nije teško zamisliti kakvi bi mogli
             biti rezultati takvog obrazovanja.“ 17
               Istorija uspona i padova Reda – nema zemlje iz koje nije pro-
             teran – svedoči da su te opasnosti prepoznale sve vlade, čak i
             većinski  katoličke.  Postavljajući  ljude  tako  slepo  posvećene
             svom cilju da podučavaju višu klasu, Društvo – šampion univer-
             zalizma, prema tome ultramontanizma (ultrapapizma) – je bilo
             neminovno shvaćeno kao pretnja građanskom rukovodstvu, jer
             su aktivnosti Reda, po samoj činjenici njihovog poziva, sve više
             okretale politici.
               Istovremeno sa tim, ono što nazivamo „jezuitski duh”, se raz-
             vijalo među njegovim članovima. Pored toga, osnivač, inspirisan
             uglavnom potrebama inostranog i domaćeg „misionarstva“ nije
             zanemarivao veštinu. Napisao je u svojim „Sentencijama aske-
             ta“ („Sententiae asceticae“): „Pametna brižljivost zajedno sa os -
             rednjom čistotom je bolja od veće svetosti uparene sa nesavrše-
             nom veštinom. Dobar pastir duša mora znati kako da ignoriše
             mnogo stvari i da se pravi da ih ne shvata. Kada im zagospodari
             voljom, biće sposoban da mudro vodi svoje učenike gde god on
             odabere.  Ljudi  su  potpuno  opterećeni  prolaznim  interesima,
             36





