Page 154 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

Računalni sustav Zion 141

vrijednosti od stotina tisuća dolara. Ovu su prijevaru rotšildski cionisti izveli tako
da su, pregovarajući s njemačkom vladom, isposlovali to da obeštećenje ne treba ići
pojedincima koji su doista proživjeli te patnje već za obnovu židovskih ‘zajednica’.
Drugim riječima: novac je otišao rotšildsko-cionističkim organizacijama. Ah, da,
postojala su dva izuzetka od pravila o neplaćanju pojedincima... rabini i „istaknuti
židovski vođe”. Oni još uvijek dobivaju svoje pojedinačne čekove na pošti, a prema
današnjoj vrijednosti valute, novac kojeg plaća Njemačka iznosi desetke milijardi
dolara. Rotšildsko-cionistički paravan koji je isposlovao takav nečuveni dogovor bila
je „Konferencija o materijalnim potraživanjima Židova naspram Njemačke” koja je
uključivala Američko-židovski odbor, Američki židovski kongres i B’nai B’rith. To
su iste one organizacije koje kažu da nam trebaju „zakoni o zločinima iz mržnje”
kako bi se zaštitili pripadnici židovskog naroda za koje njih boli briga.
Jedan je rabin osudio takav dogovor o obeštećenju riječima koje otkrivaju pravu
motivaciju tih samozvanih ‘zaštitnika’ židovskog naroda. Rabin Arthur Hertzberg
je rekao: „Ne radi se ovdje o pravdi nego o borbi za novac.” Izvršni potpredsjednik
Konferencije o materijalnim potraživanjima Židova naspram Njemačke
(„Konferencije o potraživanjima”) je tip po imenu Saul Kagan, za kojeg Finkelstein
kaže: „Prema dostupnim podacima, godišnja plaća Saula Kagana iznosi... 105.000
dolara. Kagan za 12 dana inkasira ono što je moja majka dobila za šest godina patnje
tijekom nacističkih progona”. Ta plaća od oko sto tisuća zelembaća odnosila se na
godinu 2000. - pomislite samo koliko iznosi danas. Kagan je i dalje na prvobitnom
položaju i kaže da je njegova organizacija dosad osigurala više od 60 milijardi dolara
kompenzacijskog plaćanja za „preživjele žrtve Holkausta” diljem svijeta. Finkelstein
piše:

Posljednjih godina industrija Holokausta postala je čista gangsterska iznuda. Tvrdeći
da predstavlja sve Židove svijeta, žive i mrtve, ta industrija polaže pravo na židovsku
imovinu iz doba Holokausta u cijeloj Europi. Prikladno nazvana „posljednjim
poglavljem Holokausta”, ova dvostruka ucjena europskih zemalja, kao i legitimnih
židovskih tražitelja prava, najprije je bila usmjerena na Švicarsku. [Nakon razvučene
kampanje koja je mobilizirala američki politički establišment] Švicarci su konačno
pokleknuli 1988. godine i pristali isplatiti 1,25 milijardi dolara. „Nama je cilj ...” -
pisalo je u priopćenju za medije jedne švicarske banke - „da otklonimo prijetnju
sankcijama, kao i dugotrajne i skupe sudske postupke.”

Unatoč svojoj brizi za „potrebite preživjele žrtve Holokausta”, Svjetski židovski
kongres želi da gotovo polovica švicarskog novca bude dodijeljena židovskim
organizacijama i „edukaciji o Holokaustu”. Centar Simon W iesenthal tvrdi da
ukoliko ‘zaslužne’ židovske organizacije dobiju novac, „određeni bi dio trebao otići
židovskim obrazovnim centrima”. Nastojeći ‘upecati’ veći dio plijena, sve reformističke
i ortodoksne organizacije tvrde da bi ... mrtvi voljeli da krajnju financijsku korist
izvuče upravo njihov ogranak judaizma.