Page 76 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

pa da svi oni vilajski mudžahedini i talibani saznaju kako su skupo plaćali
običnu domaću janjetinu. Moržu, pak, nije baš odgovaralo da se sazna odakle
mu onih pet ušiju što ih je donio iz bitke za Gojčin. Taman je tim prstima bio
kupio divljenje cijele brigade, pa nitko nije ni slutio da onoga dana u čišćenju
Ruštice nije ranjen, već je pao u nesvijest kad je u crkvi Gospinog Uznesenja
vidio kip Isusa okrunjenog vijencem od trnja, tako krvave glave da je izgledao
poput biste Ive Andrića u Koviljači, kad su je ono zalili crvenom bojom. Kao da
su Isusa dohvatili morski psi, a ne Rimljani.
Sve bi to, eto, prošlo Moržovom glavom dok je ležala na prljavom podu
Muzaferbegove kule, samo da u njegovom mozgu nisu iskočili svi osigurači, i
da njegovim umom nije carevao duboki, teški, gluhi mrak. Otvorio je oči samo
148
JlBO SAD HILJADU DINARA
I DIO
tri, možda četiri sekunde kasnije, ali više nije mogao biti siguran niti da
pripada istoj vrsti života kao ova tri bića što su nadnijela glave iznad njega, a
kamoli gdje se nalazi, i što tu, gdje god da to jest, uopće radi.
Onda su ta bića počela poprimati odnekud poznate obrise, pa se vratio i ton,
daleki povici - "Morž, Morž!... Alaha mi meni, budi se, evo ga njega!... Morž,
jesil živ, halo?l?" - te je naposljetku mogao jasno prepoznati i nasmijana lica
Jasera i Hunte, i ne tako nasmijano Đoovo lice, i bolni, grčeviti Cigin cerek
negdje iza, s poda. Ostalo je još samo da skonta gdje su, zapravo.
- Halo, Morž! - unio mu se Hunta u lice. - Šta je, opet nokaut, jel?
Gledao ga je mliječnobijelim pogledom, i onda mu se počeo slagati mozaik:
Muzaferove Kuće, Muzaferbegova kula, tajni zadatak, Omerovi na groblju,
bijela zastava, Cigin svrab, Cigin kalašnjikov, Cigina rana - uf, Cigina rana! - pa
mu se opet malo zamutilo, te je stresao glavom i oslonio se na laktove.
- U redu je, sve u redu, malo sam... - promrmljao je nerazgovjetno. - Tita mi,
ovo je bilo... baš, ono...
- Dobro, imal iko zdrav ovdje, sve vas jebem? - pri-digao se Đo i stao nervozno
kružiti oko Morža i Cige na podu. - Imal ijedan zdravi specijalac ovdje? Ko je
osto, ja i Jaser?!? Cigina noga, Cumurova glava, sad i ovaj sa svojom, jebiga...
padavicom!
- Dobro, nije mi ništa - utješi ga Morž.
- Samo šuti, molim te! - podviknuo je Do i nastavio kružiti podrumskom
prostorijom. - Isto da smo na Neretvi, a ne u Strmodolu.
Neko vrijeme nitko ništa nije govorio. Jaser je očistio i previo Ciginu ranu,
Hunta zalijevao Morža vodom, a Đo se svako malo penjao gore i kroz prozor
sakriven stablom
oraha glasno dozivao Ćumura na kuli da ga pita je* li sve u redu.
- Hajmo sad vidjet šta ćemo, jer ovo nije dobro - rekao je Đo naposljetku. -
Kao prvo, najebat će Omerovi na groblju, a kao drugo, najebat ćemo mi jer će
onda skontat i nas ovdje.
- Ako već nisu - dodao je Hunta.
- Kako to misliš?
- A kako znaš da ustaše nisu i nas vidjeli? Ako mene pitaš, ne znam... vidjeli su
njih đe mašu zastavom dolje na groblju, a nisu nas đe mašemo s najveće kule u
Strmodolu? Meni to ne izgleda... šta ja znam.
- Dobro Hunta govori - javio se i Cigo.